MOJE PUSTOLOVINE S PETROM PANOM

U duboku mraku čitala sam priču o izmišljenom slovu. Majka je došla da mene i mog malog brata pošalje u dubok san.  Počelo je nešto šuštati. Pošla sam u dnevnu sobu da se uvjerim da nije Krampus ili netko sličan.  Kad sam vidjela dječakovu sjenu bilo mi je lakše.

Ujutro sam se probudila na lišću , u dubokoj šumi. Bila sam sigurna da je to jedna od tatinih poznatih igrica. Dozivala sam ali nije ga bilo, samo je lišće treperilo. Vidjela sam neku podzemnu kućicu izrađenu od blata. Shvatila sam da sam u Nigdje-zemlji. Kad sam ušla u kućicu, tijelom su mi prošli trnci. Nisam znala što bih. Odjednom se stvorio preda mnom dječak po imenu Petar. S njim je bilo i sedmero pahuljastih patuljaka. Iznenađeno sam gledala u njih, a li oni su se samo smješkali. Poslije jako čudne dobrodošlice , pripremila sam nam obilan ručak. Malo sam se time i hvalila. U mraku sam djeci i Petru čitala svoju knjigu o izmišljenom slovu. Priča im se jako svidjela. Ja sam bila malo zamišljena. Cijelo sam vrijeme mislila na svoje roditelje koji su mi mnogo nedostajali. U Nigdje-zemlji, na putu do škole

 Džunglića Džipa srela sam : Pepeljugu, Snjeguljicu, Hello Kitty i druge likove meni najljepših priča. Kad smo stigli u školu, sjeli smo i mirno pričekali učitelja. Kad je stigao kao da su svi podivljali. Veoma neobična škola. Kad smo se vratili natrag u kućicu od blata, počela sam plakati jer se moji roditelji već sigurno brinu. Pozdravila sam se s Petrom ispred svoje kuće.

Za nekoliko dana netko mi je pokucao na prozor. Bio je to Petar sa malom putnom torbom. Doselio se kod nas.  Predložila sam da u nove pustolovine povede i moju prijateljicu Elenu.

Pristao je i rekao da mu je uvijek drago upoznati nekog novog.

 Nika Borko, 3. D