|
Povijest začina i začinskog bilja seže do samih početaka čovječanstva. Koristili su se za konzerviranje hrane, kao osnova mnogih lijekova, u kulinarstvu, obradi tekstila i dr.
Arheološki nalazi pokazali su da su u kameno doba ljudi u jelo dodavali kumin.
Uporaba začina spominjala se još u doba Sumerana. Stari Egipćani koristili su mješavine začina za balzamiranje. Začine i začinsko bilje koristila su keltska i germanska plemena. Stari Grci posvetili su određeno začinsko bilje svojim bogovima. Tradicionalna kineska medicina oslanjala se na začinsko bilje.
Hipokrat je zapisao više od 400 medicinskih pripravaka izrađenih od začina i začinskog bilja, a polovica njih se i danas koristi. Plinije Stariji je u 1. st. opisao učinke koje začinsko bilje ima na poznate bolesti. U 12. st. je sveta Hildegarda otkrila iscjeliteljsku moć začinskog bilja.
Zahvaljujući rimskim vojnicima, a kasnije kršćanskim redovnicima, začini su dospjeli preko Alpa. Karlo Veliki izdao je nalog da se u svakoj kraljevskoj rezidenciji i imanju pod vlasništvom kralja zasadi vrt sa začinskim biljem. Biljke su se koristile kao začini, za liječenje, za konzerviranje i za uklanjanje nametnika. Dugo su vremena manastiri i samostani čuvali tajnu o tome kako se začinsko bilje može koristiti u liječenju. Njihovo se znanje prenosilo usmenim putem sve dok izumom tiska nije postalo dostupno velikom broju ljudi.
U srednjem vijeku i renesansi začini su imali važnu ulogu u gospodarskom i političkom životu Europe. Bili su toliko važni kao danas nafta. Procvatom trgovine začinima obogatile su se mnoge arapske zemlje i talijanski gradovi-države, a kasnije i kolonijalne sile.
|