Mogu li ja zamisliti strahotu vukovarske tragedije?

Nikad nisam voljela studeni. Dani su tad naročito kratki, kišoviti i sivi. Vlaga prodire u kosti, a sivilo ulazi u dušu. Često sam tužna bez razloga. Ako studeni i ima neku dobru stranu, onda je to druženje sa svojom obitelji u toplini doma. Da budem iskrena, tada je najljepše doma na toplom i suhom. I onda na televizoru vidim nju – djevojčicu u plavom kaputiću u sumornoj i tužnoj koloni vukovarskih izbjeglica. Pokušavam zamisliti što bih ja uzela iz svog doma da ga moram napustiti u samo nekoliko minuta. Koje dragocjenosti, uspomene, fotografije, knjige bih uspjela utrpati u svoj školski ruksak. Kako bih se osjećala da svoju sobu punu uspomena moram napustiti, znajući da naše kuće uskoro neće biti? Kako bih gledala ljude oko sebe, znajući da neki možda neće preživjeti? Od tih me misli odmah obuzme tjeskoba i neopisiv osjećaj tuge. Svjesna sam koliko sam sretna što ništa slično nisam proživjela i što nakon svakog tmurnog i hladnog dana mogu osjetiti sigurnost i ljubav u svom domu.

Matea Katić, 6. razred

        Vukovar

Tmurno nebo toga dana.

Srušena naša obrana.

Srušene kuće, zgrade, balkoni

dok u grad dolaze oni.

Hladni miris tuge, ljutnje, rata,

kucaju na vukovarska vrata

jer nema od rata strahote veće,

Vukovar se nikad zaboravit neće!

                                                        Karla Kovačević, 6. razred

         Vukovar

Taj hrabri grad,

nakon što je proživio rat,

nakon što je izgubio  života sjaj,

ipak nije doživio kraj,

nije se predao,

u Sunce je gledao.

Ti zli ljudi

nisu imali srca,

nisu željeli da drugima srce

i dalje kuca,

ali Vukovar se borio,

zlo je pokorio.

I tako je Vukovar danas,

naš heroj,

naša nada,

i počast mu odajemo,

sve do sada.

                                        Nikolina Jović, 7. razred

Fotografije!