Njegova je svetost bila u tome da je zaboravljao prošlost svake osobe, i svaku
je od njih uzimao takvu kakva je sada, i iznad pojavnosti svake osobe gledao je u
njezino središte gdje je bila nevina i bez ljage, i neupućena da bi znala što čini.
Stoga je ljubio i opraštao svakom koga bi susreo - i nije u tom vidio ništa
izvanredna, jer je to bio rezultat njegova gledanja na ljude.

Jednog mu dana reče anđeo: "Bog me šalje k tebi. Moli što god želiš i bit će ti
dano. Želiš li imati dar ozdravljenja?" "Ne," odgovori čovjek, "više volim da Bog
sam ozdravlja ljude."

"Bi li htio da grješnike privodiš na put pravednosti?" "Ne," odgovori, "ne spada na
mene da diram ljudska srca. To je posao anđela." "Bi li htio biti takav uzor
kreposti da bi ljudi bili potaknuti da te nasljeduju?" "Ne," odgovori svetac, "to bi
mene učinilo središtem pozornosti."

"Što onda želiš?" upita anđeo. "Milost Božju", odgovori čovjek. "Budem li nju
imao, imam sve što želim." "Ne, moraš moliti jedno čudo," odgovori anđeo, "ili će
ti jedno biti nametnuto. " "Dobro, onda molim ovo: neka činim dobro a da ne
budem svjestan da ga činim."

I stoga bi odlučeno da svečeva sjena ima moć ozdravljati kad god padne iza
njega. I tako, kamo god bi njegova sjena pala - pod uvjetom da je sjena bila za
njegovim leđima - bolesni su ozdravljali, zemlja je postajala plodna, izvori su se
puniti vodom, a boja se vraćala na lica onih koji su bili pritisnut životnom žalošću.

A svetac o tome nije ništa znao, jer je pažnja ljudi bila toliko usredotočena na
sjenu da su zaboravili. čovjeka, i tako je njegova želja da čini dobro, a da pritom
bude zaboravljen, bila obilno ispunjena.

Anthony de Mello