Koristeći CARNetovu videokonferencijsku mrežu, jednim satom povijesti povezali smo 22 hrvatska grada s ciljem sjećanja na slavne dane obrane Grada heroja i domovine Hrvatske. Tema 7. sata povijesti iz Vukovara je Hrvatska - domovina po mjeri svih nas.

Veliku čast učinila nam je predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović koja je uputila svoju riječ i podijelila viziju domovine u budućnosti.

OŠ Dragutina Tadijanovića iz Vukovara začetnik je ovog projekta pred sedam godina, a njeni učenici i profesori posjetili su nas prije tri godine.

Naša škola se predstavila učeničkim radovima Boje moje domovine koji je napisala Franka Lučan i Moja budućnost je u Hrvatskoj Ane Lerotić.

Boje moje domovine

Domovino!

Zemljice moja, ja nemam puno godina, ali posjetila sam dosta drugih zemalja i svaki put, kad sam ti se vratila, osjetila sam sreću što pripadam tebi.

Ljepotice moja, shvatila sam na tim putovanjima koliko sam sretna što sam ja i tvoja kći. Kći Hrvatica, koja ima čast biti dio tvojih boja.

Tvoje crvene, koja me podsjeća na boju krvi mojih predaka, prolivenu za tebe.

Tvoje bijele, koja znači čistoću tvojih ljudi i tvoje plave, boje najljepšeg mora na svijetu.

Da, tvoje su šume zelenije, a polja zlatnija.

Kažu mnogi da je oduvijek bilo tako, da si uvijek bila ljepša od drugih. Mala, a snažna.

Skromna, a ponosna. Rekli su mi da su takvi i tvoji ljudi. Malo sam ostala začuđena, jer, slušajući razgovore odraslih, zaključila sam da su ljudi zabrinuti, manje se smiju, druže, vesele. I odlaze... Odlaze da bi im negdje drugdje bilo bolje.

Je li to moguće, ljepotice moja?!

Može li Hrvatu biti igdje bolje nego pod tvojim bojama? Može li djetetu igdje biti toplije nego u majčinome zagrljaju? Muče me takva pitanja. Vrijeme će proći brzo, a ja ću odrasti. Hoću li i ja morati biti zabrinuta? Hoću li te morati ostaviti?

Vidi li itko danas kako ti drhtiš? Kako tvoja crvena plače, bijela jeca, a plava uzdiše?

Predraga moja, obećajem ti da ćemo mi, dolazeće generacije učiniti sve da i naši potomci budu poput naših pradjedova, mali, ali snažni, skromni, ali ponosni pod tvojim bojama: crvenom-ljubavi, bijelom-slobodom i plavom-beskrajnom srećom.

Ti ništa manje nisi zavrijedila jer ispod tvojih raširenih krila kucaju srca vrijednih i odanih kćeri i sinova.

Volim te, domovino moja i nosim u svom srcu i svojim mislima. Tvoja osmašica!

Franka Lučan, 8. d

Moja budućnost je u Hrvatskoj

Moja domovina je Hrvatska i moja domovina će zauvijek biti: H-r-v-a-t-s-k-a ! Koliko li je osjećaja i uspomena u tih par slova. To ime je ime mog života i moje budućnosti. Ne mogu zamisliti budućnost bez svoje zemlje, bez njenih običaja i bez njenog jezika. Bez nje. To je jednostavno nešto neprocjenjivo i neopisivo, te riječima nemoguće objasniti. Ta riječ nije samo riječ i ta slova nisu samo slova. Domovina i ja smo nerazdvojne. Ne mogu bez nje ostvariti ništa, ali zato s njom ostvarujem i ono što je nemoguće.

Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.

Mnogi su dali svoj život za tih osam slova. Mnogi se čude njihovoj hrabrosti, ali  upravo zbog te hrabrosti oni su naši junaci, naš ponos, slava i dika. Zbog njih danas imamo svoju slobodu. O lijepa, o draga, o slatka slobodo.  Zbog njih imamo svoju državnost, pismo i ono najvažnije - svoj vlastiti jezik. Koliko smo samo godina živjeli pod nekim drugim? Bila to Habsburška Monarhija ili Austro-Ugarska Monarhija ili Jugoslavija. Bio to lijevi, desni, gornji ili donji. Koliko je samo teško živjeti pod nečijom vlašću kada znaš da ne možeš i ne smiješ reći riječ na svome jeziku. Kada ne možeš proslaviti svoj dan i dan svoje Domovine. Kada ne možeš otpjevati svoju himnu, a da ne budeš odveden u zatvor. Ali, to je prošlost. Okrenimo se budućnosti koja nas čeka.

Ta budućnost je naša domovina, naša Hrvatska i njezini Hrvati. Makar Hrvatska bila uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata - neka ih to pet bude slobodno i sretno.

Hrvatska je zemlja mira, sreće i ljubavi. Svakom Hrvatu koji živi u inozemstvu nedostaje u srcu jedan djelić. Taj djelić je sreća i ljubav, odnosno riječ -

MOJA DOMOVINA.

Moja domovina,
Ima snagu zlatnog žita,
Ima oči boje mora,
Moja zemlja Hrvatska.

Na kraju će se svi do jednog vratiti u svoju zemlju, u Hrvatsku. Ona možda neće biti bogata i sva zlatna, ali će biti njihova.

 Još Hrvatska ni propala dok mi živimo.

 Ana Lerotić, 8. c

Hrvatska po mjeri svih nas

          Iako imam samo četrnaest godina i još sam jako mlada, svjesna sam da nije sve tako idealno u mojoj zemlji. Moji roditelji često znaju reći blago onima koji rade posao koji vole i za njega su plaćeni, ali blago i onima koji danas imaju bilo kakav posao.

Bakini susjedi iz sela morali su po drugi put otići zarađivati za kruh u inozemstvo, ovoga puta u Njemačku. Bili su povratnici iz Švicarske i izbjeglice iz Bosne. Drugi mlađi susjedi s dvoje male djece također se spremaju na odlazak, jer je ona kao medicinska sestra pronašla dobar posao u jednoj stranoj bolnici. Znanje, sposobnost, obrazovanje, marljivost, poštenje, kreativnost i ustrajnost često nisu formula uspjeha, a trebali bi biti. Kućni prijatelji mojih roditelja odselili su se u Irsku; cijela obitelj, roditelji i troje djece. Neki ih osuđuju kako su mogli napustiti zemlju, ali oni kažu da su sretni i da otac koji je informatički stručnjak, zarađuje i prehranjuje cijelu obitelj. To mu ovdje nije uspijevalo. Radio je prekovremene sate, vikende i blagdane, ali nije imao niti približnu plaću kao što ima danas u stranoj zemlji. Čula sam kako su naši prijatelji iz Poljske ovo ljeto pričali jednu večer i rekli mojim roditeljima kako je život u Hrvatskoj duplo skuplji, pričali su i o nekim političkim temama, imigrantima, Rusiji, lustraciji, ali ono što sam shvatila je da oni kao učitelji i vatrogasci jako dobro žive. Voljela bih da svi u našoj zemlji mogu živjeti od svog rada, da moja baka i drugi umirovljenici ne moraju razmišljati mogu li si priuštiti trakice za mjerenje šećera ili 'andol' bez recepta.

       Jednaka pravila trebala bi vrijediti za sve bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, spol, političku stranku kojoj pripadaju, dob i boju kože. Onima koji ne mogu raditi; invalidima, bolesnima, koji su ostali bez posla, država bi  morala omogućiti da imaju što jesti i od čega živjeti. Morala bi se pobrinuti za one najugroženije i mlade obitelji. Osigurati im radna mjesta, vrtiće za djecu, nagraditi one koji zavrjeđuju to svojim radom, a kažnjavati one koji kradu.  Kupujmo hrvatske proizvode, ali neka onda netko pomogne domaćem poljoprivredniku da proda svoje mlijeko, jabuke i jaja, a ne da sve to uvozimo iz drugih zemalja. Moja zemlja ima puno prirodnih ljepota, obradivih površina, šuma, čistih voda, prekrasno plavo more i razvijenu obalu, ravnice, planine, brežuljke, sve u tako malenoj zemlji. Mislim da ima i puno pametnih i marljivih ljudi, samo treba iskoristiti sav taj potencijal.

      Sreća i blagostanje svima, a ne samo nekima, je ono što bi zasigurno riješilo mnoge probleme i nagomilano nezadovoljstvo među našim ljudima. Toplo se nadam da će se jednoga dana to i ostvariti.

 Anja Karas, 8. b

Budućnost moje domovine

Moja je domovina Hrvatska. Ona je europska država u kojoj živi oko četiri milijuna stanovnika.

Budućnost moje domovine zamišljam kao bolje i ugodnije mjesto za život mladih i za cjelokupno društvo. Bolju budućnost možemo potaknuti ulaganjem u proizvodnju zdrave hrane s obzirom da je Slavonija i dobar dio unutrašnjosti Hrvatske bogat obradivom površinom. Time bi se osigurala zdrava i kvalitetna hrana po pristupačnim cijenama za domaće stanovništvo, turiste i izvoz. Strane države bi prepoznale kvalitetu hrane proizvedene kod nas te bismo time mogli privući strane ulagače u razvoj domaće poljoprivrede. Smatram da ne bismo smjeli imati velike tvornice koje zagađuju okoliš jer je Hrvatska poznata prvenstveno po čistom moru, rijekama, jezerima te šumama. Brigom za okoliš i zdravom hranom privukli bismo mnogobrojne turiste na našu obalu i unutrašnjost. Turizmom bi se razvijala ekonomija  države što bi poboljšalo kvalitetu života u Hrvatskoj. Razvojem ekonomije Hrvatska bi mogla ulagati u školstvo, zdravstvo i sport. Ulaganjem u školstvo  dobili bi kvalitetnije obrazovane ljude koji bi mogli bolje upravljati državom. Također, bolji i svima besplatan zdravstveni sustav pridonio bi sigurnosti života u Hrvatskoj. Veća osviještenost prema sportu kao poželjnoj i svima dostupnoj aktivnosti populacije osiguravala bi više sportaša, a samim tim Hrvatska bi postala poznata po kvaliteti života. Energiju bismo dobivali izgradnjom vjetrenjača i solarnih panela. Time bismo osigurali potrebnu struju za kućanstvo i automobile.

Za ostvarenje mojeg viđenja budućnosti Hrvatske potreban je plan koji će stanovnici Hrvatske prepoznati kao realan i siguran za njihov ostanak u Hrvatskoj. Nakon školovanja željela bih sudjelovati u izradbi i provedbi toga plana te tako pridonijeti boljoj budućnosti moje domovine.

Magdalena Janković-Miloš, 8.c