Pečat krvi

Domovinski rat - na spomen tog strašnog događaja mnogima još uvijek zastane dah.

Hrvatskom je prohujalo tisuće granata, tenkova i neprijateljskih snaga. Kroz zapaljena i uništena sela, dok je još pepeo bio vruć, prolazile su izbjeglice u potrazi za mogućim životom. Djeca su trčala majkama, plakala i igrajući se bez igračaka pokušavala zaboraviti taj na  jad i bol. Crni dim iz zapaljenih kuća širio se čitavim krajem. Krv na svakom uglu bila je kao pečat koji se urezao u pamćenje.

Želja za obranom postajala je jača od svega. Neustrašivi su vojnici u želji za obranom domovine stavili svoje živote na kocku. Svatko od njih sanjao je o bezbrižnom životu i  trčkaranju po poljima maslačaka, umjesto  mina.

I tako su , krv, suze i neizvjesnost prožimali svaki korak puta prema oslobođenju. Tenkovi, oklopna vozila i granate izmjenjivali su  se kao stravična melodija.  Svaki novi napad budio sve veći strah, ali je želja za slobodom ipak bila jača. Vojnici izmučeni i izgladnjeli u strasnoj želji za oslobođenjem bore se do zadnje kapi krvi i znoja, svi  u nadi da će ovaj rat jednom za sva vremena završiti. Mnogima su u toj nadi  završili i životi.

Dragi naši, hvala Vam za Vaš trud, volju i želju, hvala Vam što ste se borili za domovinu.

Hvala Vam!

Marina Pavić, 8.a

Domovinski rat

Bol, patnja, strah za najmilije, glad... sve su to bili osjećaji naših branitelja koji su krenuli braniti svoju, tvoju, njihovu - našu domovinu.

Sunce u to vrijeme kao da više nije onako lijepo, jako i  žarko moglo sjati. Zavladao je strah. Ljudi su se zabrinuli za svoju obitelj, za svoju djecu. Nisu znali što će biti s njima kada se ujutro probude. Nisu znali hoće li preživjeti noć, užasno su se bojali, skrivali su se u podrumima i  na mjestima gdje su mislili da ih ni granate ni neprijatelji neće naći i ...molili su se i molili da to zlo završi.

Takvo stanje vladalo je u cijeloj Hrvatskoj. Poznato mi je to iz priča moga oca koji je sudjelovao u tom ratu kao mladić od 19 godina. Mome bratu i meni često je pričao kako se jedva živjelo u to teško vrijeme.

Dok smo putovali Hrvatskom od Plitvica do Dubrovnika, tata bi nam objašnjavao gdje se što i kad događalo. U jesen 1991. godine srpska agresija na Hrvatsku bila je u punom jeku. Na svim bojištima srpska vojska, potpomognuta s JNA, napadala je hrvatske gradove.

Vukovar  je herojski odolijevao višestruko jačem neprijatelju. Početkom listopada Vukovar je bio blokiran 47 dana. Srbi su trpjeli teške gubitke. U prvih mjesec dana opsade grada branitelji su uništili 200 tenkova i 8 aviona,a poginulo je više od 3000 srpskih vojnika.

Dubrovnik je bio u okruženju,a većina ostalih dalmatinskih gradova bila je blokirana od mora i iz zaleđa,a Banovinu i Kordun neprijatelji su već okupirali.

Neprijatelj je izbio na rijeku Kupu, granicu obrane i samoga glavnoga grada - Zagreba. Otvorena agresija na Veliku Goricu i Zagreb otpočela 1.listopada 1991. godine topničkim i zračnim napadom na Pokupsko.  Početkom listopada hrvatsko stanovništvo povlači se pred višestruko snažnijim neprijateljem prema Kupi i Pokupskom. Već 2. listopada srpska paravojska počinje topništvom gađati Pokupski most, jedini čvrsti prijelaz rijeke od Jamnice do Bresta. Većina hrvatskog naroda i branitelji banijskog dijela Pokuplja povlače se preko oštećenog mosta i čamcima se prebacuju na lijevu stranu Kupe i Pokupsko.

 Upravo  je  naša 153. velikogorička brigada  imala presudnu ulogu u tim i takvim uvjetima i obranila ovo svoje područje, a samim tim i Zagreb.

Na području Velike Gorice  bio je stalni borbeni kontakt s neprijateljem i izravno je to područje bilo izloženo borbenim djelovanjima za cijelo vrijeme trajanja Domovinskog rata.

Putujući ovim krajevima kao i cijelom Hrvatskom  kao još malo dijete sjećam se razrušenih i uništenih sela koja će mi ostati duboko utisnuta u sjećanje dok god sam živa. Stoga bih se htjela zahvaliti svim braniteljima i svim ostalim ljudima koji su sudjelovali u obrani, oslobađanju i obnovi prelijepe nam i oslobođene domovine. Mnogo njih - branitelja i nedužnih ljudi poginulo je ili  bilo ranjeno u Domovinskom ratu,a mi tu njihovu žrtvu nikada ne smijemo zaboraviti!

Matea Velnić, 8.a