Dok smo putovali tamo, kroz prozor sam ugledala polje. Bilo je rosno. Sunce je sjalo, a topline nije bilo. U Jakšiću smo. Općina. Izgleda kao mali grad. Cijelim putem kroz zamagljeni prozor gledala sam predivnu slavonsku prirodu u bojama meni najdražeg godišnjeg doba – jeseni. U Cerovcu smo. Selo poznato po kruhu. Put smo nastavili prema gradu Našicama, gradu poznatom po obitelji Pejačević. Dok smo prolazili kraj dvorca te slavne obitelji, duboko u sebi čula sam omiljenu skladbu iz opusa Dore Pejačević – Impromptu. Bili smo sve bliže Osijeku, mjestu koje ima posebno mjesto u mom srcu jer je to rodni grad moga djeda. Od Osijeka do Vukovara i dalje se prostirala ona priroda u bojama jeseni. Stigli smo u Vukovar – grad heroja. Tamo sam imala priliku vidjeti koliko su se ljudi žrtvovali za našu zemlju. Svaki muzej u kojem smo bili probudio je dublje osjećaje u meni. Od svih tih muzeja i mjesta koja smo posjetili, moje je osjećaje najviše uzburkala bolnica. Imajući priliku vidjeti što su sve naši liječnici i medicinske sestre bili spremni učiniti za ozlijeđene, i Hrvate i Srbe, u meni je još više zaiskrila želja da i sama budem liječnica i pomažem drugima u nevolji i bolesti. Vukovar je grad na koji trebamo biti ponosni, a vukovarskim herojima trebamo odati počast jer je Hrvatska danas zbog njih slobodna.

                                                                                  Korina Kitanović, 8. a