Pokojni Božidar Božičević zaposlio se u našoj školi 23. prosinca 1991. godine. Sa zvanjem elektromehaničara došao je u našu školu kao već iskusan radnik, s 15-tak godina staža, iz DIP-a Josipdol. U našoj školi radio je 27 godina na poslovima vozača, domara i rukovatelja centralnim grijanjem (ložača). Za koju godinu trebao je u mirovinu, odmarati i raditi u laganijem ritmu, te uživati u plodovima minuloga rada. Kvalitetno je obavljao sve poslove iz domene svoga rada, od sastavljanja i krpanja stolica i klupa, pa do razvlačenja električnih vodova, instaliranja projektora i drugih električnih uređaja, tako i vodova za umrežavanje kompjutera. Izvlačio je najviše što je moguće iz postojećih materijalnih sredstava, uvijek pratio novitete iz područja elektrike i centralnog grijanja, te koliko su financije škole dopuštale, i primjenjivao. Dosta svoga vremena tijekom radnoga dana provodio je za volanom, naročito zadnje dvije godine kada poslove domara i upravitelja grijanja obavlja i u školi Oštarije. Vozio je na mnoge radosne događaje naše najbolje učenike kada bi oni odlazili na predmetna natjecanja. Nije pitao za radno vrijeme kada bi trebalo ostati i malo duže na putu, pa ako treba i cijelo popodne kako bi udovoljio dobrim učenicima.

Redovito je radio na poslovima građevinskog i tehničkog održavanju u nekoliko naših škola: Josipdol, Modruš, Vojnovac, Skradnik, a pod zadnje i Oštarije. Tu i tamo znao bi reći da ima zdravstvenih problema i da koristi lijekove, ali nije se na to previše pozivao. Na dan u kojem je umro, odradio je svoje radno vrijeme vidno bolestan. Govorio nam je: „To je samo gripa”.
U večernjim satima toga utorka srušio se u kući i kratko izgubio svijest. Kad je na kratko došao sebi ukućanima je rekao: „Dobro sam, ne zovite hitnu”. Naravno, nisu ga poslušali. Hitna pomoć je brzo stigla, ali nije mogla pomoći. No, ovo njegovo  „dobro sam” u smrtnom času kod mene izaziva asocijaciju na sv. Stjepana kojemu se otvoriše oči, te vidje nebesku slavu, u trenutku kada su ga njegovi progonitelji kamenovali. Mislim da se i našem Božidaru u tom trenutku odškrinuše nebesa ili onostranost, te je rekao: „Dobro sam!”.

Svima će nam jako nedostajati naš domar, vozač, rukovatelj centralnim grijanjem, a još više od ovoga naš prijatelj, draga osoba, ugodnoga glasa i otvorenoga stava prihvaćanja s kojim smo svi rado zastali i razmijenili koju riječ, zatražili savjet i uslugu iz domene njegovog djelovanja. Nije nam niti jednog trenutka uskraćivao svoje dobro raspoloženje i pošalice, zafrkancije i svoj osmijeh.

Dragi naš Božidare, uistinu si nam bio Božji dar. Na svemu ti hvala.

Tvojoj obitelji izražavamo sućut, ali i riječi ohrabrenja. Imali su divnoga i vrijednog oca, uzor za svoje buduće dane.

Počivao u miru Božjem, svjetlost vječna neka ti svijetli.