Malo nam je trebalo da budemo sretni, ispunjeni i puni nade da će slijedeći put biti isto. Mi smo to zvali prvim susretima, poznanstvima i ljubavima. On je to sve znao i samo šutio. Družili smo se s njim iako nije bio od krvi i mesa ali je imao dušu. Prisjetih se straha da će ga zub vremena srušiti, da su ga ljudi zaboravili. Obnovljen je, popločan i stoji kao spomenik vremenima koja prolaze. Pamti ljude i događaje, ljubavi i razočaranja ,smrti i rađanja. Nikome ništa ne priča, nikome ne smeta i nitko njemu ne smeta. Grli svojim stupovima i voltama svoju rijeku i kao da joj šapće: “Idi, samo idi. Tu si da razdvojiš ,a ja da spojim tvoje obale i da pokažemo ljudima kako je nekada bilo“.

Teško mi se odvojiti od njega. Pogledajte fotografije i bit će vam jasno. Penjem se na novi most, ponovo snimam starca. Ovaj puta je Klek iza njega. Okrećem se i snimam mlađeg susjeda. On nije od kamena, njega su radili neki drugi ljudi i on je služio nekoj drugoj svrsi. Pratim ih objektivom aparata. Jedan je betonski, a drugi željezni. Ne, to nisu moji mostovi. Sjedam u auto, odlazim prema Josipdolu i zadovoljan zaključujem: „Mogao bih ti pjesmu napisati i biti samo još jedan od mnogih koji su o tebi pisali ,obraćali ti se i sjećali se s tobom“.