Nakon toga, svi su se uputili u župnu crkvu Gospe od Čudesa gdje je uvodno održana uvodna komemoracija koju je prema kazivanju majke Ruže Rendulić i sumještana priredio  Josip Anušić, voditelj Područne osnovne škole "Siniša i Zrinko Rendulić". Učenica 4. raz. Petra Ž. pročitala je pjesmu Proljeće koju je napisao 1974. pokojni Zrinko kada je pohađao 2. razred. Pjesmu je od zaborava spasila Ljiljana Ivković.
          Pod svetom misom u nastavku župnik je uputio prigodnu poruku učenicima o hrabrosti i odriješenosti služenja domovini. U ratnim vremenima Siniša i Zrinko na poziv Domovine uputili su se boriti protiv neprijatelja slobode. Vi mladi neka nikad ne doživite takav poziv, ali to ne znači da se ne može na drugim područjima i i na druge načine odazvati pozivu Domovine: danas učenjem i zalaganjem, a sutra znanstvenim radom, gospodarskim i svakim drugim doprinosom, što je u interesu Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti žrtve ovih junaka, kao ni svih znanih i neznanih prije njih, a u tu svrhu, kao spomen svim naraštajima, sagrađena je i nedavno posvećena Crkva hrvatskih mučenika na Udbini.

Draga rodbino, roditelji, učenici i učitelji, sumještani i suborci pokojnih Siniše i Zrinka, sve vas od srca pozdravljam kao voditelj PŠ koja nosi ime junaka kojih se junačke smrti danas spominjemo. Obilježavamo dvadeset godina od toga tužnoga događaja.
U ovim trenucima osjećaji su snažni i pomiješani. Tuga i ponos, ispunjaju sve nas.

Prije 20 godina, dakle 1991., polazak u školu i početak školske godine za sve osnovce u RH nije bio ni izbliza tako radosno i bezbrižno događanje kao što je to bilo ovih dana. Školarci prije 20 godina za prvu lekciju nisu imali učenje slova i brojeva, niti su odmah učili pravila sporta i sportskog ponašanja, niti taktovi nota lijepih dječijih brojalica. Prve lekcije su bile: sirena za uzbunu, gdje je sklonište, kako se ponašati dok se ide u sklonište i u skloništu. Razlog je nametnuti rat, potpomognut iz drugih država.

U tek osnovanoj, referendumski legitimnoj samostalnoj državi, uslijedila je oružana pobuna onih koji nisu smatrali da oko 90% građana ima pravo na samostalnost i demokratski uređenu državu koja je već stoljećima, na ovaj ili onaj način bila u podređenom položaju.

Buktao je rat koji nismo htjeli. Samo smo htjeli slobodu i mir, za sebe i za sve oko nas po načelu odlučivanja većine, tj. demokratskom uređenju.

Nastalo je teško stanje i nužno je bilo stati u obranu svojih stavova, tj. volje hrvatskog naroda. Protiv oružja odgovoriti oružjem kojega je tada bilo u skromnim količinama. Roditelji u cijeloj državi, pa tako i vaši, stavili su se na raspolaganje oružanim snagama RH.

Naslovnici naše škole, Siniša i Zrinko, zajedno sa svojim roditeljima Ružom i Željkom, učinili su isto. Prijavili su se za aktivno sudjelovanja u obrani domovine. Siniša je već bio otac četverogodišnjeg sinčića, a Zrinko je očekivao djevojčicu, koju nažalost nikada nije ugledao svojim očima. Oba su htjela za svoju djecu bezbrižnije djetinjstvo, silno su željeli spriječiti da i naredna školska godina započne sa sirenama i da glavna, bezazlena, briga bude "slatka briga": odmor na moru, ljetovanje kod bake i djeda, nabava knjiga. Da Velika Maša u njihovim Oštarijama bude neometana i bezbrižna.
Već 10. kolovoza dobili su raspored u legendarnu i danas slavnu 1. A brigadu ZNG "Tigrovi", u antiterorističku postrojbu, sa sjedištem u Rakitju.
Zajednički su otišli na ratište u blizini Okučana, ugušiti pobunu i zapriječiti nadiranje JNA preko Save iz pravca BiH.
U teškim borbama, sa skromnim pješačkim naoružanjem protiv tenkova i aviona, po opremljenosti, 3. vojske Europe, pružali su sa svojim suborcima snažan otpor do 15. rujna te 1991. godine. Tada je njih pet poginulo, među njima i naš Siniša. Još samo noć prije zabavljao je svoje prijatelje, podizao raspoloženje i hrabrio. Njihova tijela su ostala na okupiranom području sve do ožujka 1992. kada je Hrvatska vojska razmijenila žive zarobljenike za mrtva tijela.
       Zrinko je, pored tuge za poginulim bratom, razmišljao i o majci i o ocu koji su bili zabrinuti za njih. Odlučio je doći doma i sam priopćiti tužnu vijest. U Oštarije je došao 17. rujna i nije mogao riječima izreći da je brat poginuo.
Rekao je to očima.
Odmah slijedećeg jutra, čuo je od onih koji su prolazili pored kuće i po kući, da je padom vojarni u Ogulinu zaplijenjeno i nešto teškog naoružanja koje je dopremljeno na položaje ovdje oko Oštarija kako bi zaprijetili i preostaloj posadi vojarne u Oštarijama, ali da je malo onih koji znaju rukovati tim oružjem. Kada je to čuo Zrinko, koji je tugovao za svojim bratom, odmah je skočio i izašao iz kuće spreman pomoći svojim sumještanima kao već iskusan vojnik. Njegovo dobro srce, njegova dobrota, nije mu dopustila da sjedi i tuguje za nedavno poginulim bratom, već spremno ustaje da se ne dogodi tragedija još nekome od njemu dragih sugrađana i prijatelja.
Prije podneva, istoga dana, roditelji su morala čuti još jednu tužnu vijest: poginuo je Zrinko. Oštarije su bile ovijene tugom, i ogulinska okolica. Zrinko je poginuo 18. rujna. Tri dana nakon svoga brata.

Siniša je rođen 1963. Poginuo je u svojoj 28. godini života. Iza njega su ostali tugujuća supruga Marica i mali Ivan koji je tada imao 4 godine. On je danas lijep i stasit mladić, rado i često ga viđamo ovdje među nama.
Zrinko je rođen 28.2. 1966. poginuo je u svojoj 25.-oj godini života. S Nedom očekivao je bebu. Ona se rodila tjedan dana poslije smrti svoga oca i dobila je ime Zrinka. Također, našoj školi iznimno draga i rado viđena. Pred dvije godine oslikavala je zidove hodnika naše škole koji nosi ime njenog oca i strica,
dva velika srca, dva div-junaka.
Slobodna, neovisna, sretna Hrvatska, to je žar njihove ljubavi, neka nas grije navijeke.
Vječna im slava i hvala.

Josip Anušić, vjeroučitelj

PROLJEĆE

Proljeće je slikar koji izlaže slike na stabla

i crta ih u vodama.

Proljeće donosi ptice.

Lastavice, rode i divlje patke

vraćaju se u svoju domovinu,

u svoja gnijezda

među svoje prijatelje.

Cvijeće livadom pleše.

Pčele zuje,

leptiri su kao maleni oblačci na nebu,

kao deset malih čamaca sred mora.

Zrinko Rendulić, II. C

u Listu učenika Prve osnovne škole Ogulin iz 1974. godine