Učenici su pred replikom spomenika rimskog vojnika na trgu ispred općine Tounj  ispisali  svojim zapaljenim svijećama ime Vukovar. Pročitali su pjesmu Tina Kolumbića Vukovar 1991. i priču o gradu Siniše Glavaševića. Izmolili su molitvu za sve poginule i nestale. Načelnik općine je zapalio svijeću, pozdravio učenike i učitelje te ih  pohvalio za ovaj trenutak.

Sjetih se tada  jedne večeri u mojoj kući 1993.godine.Sjedim za stolom u društvu zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića zvanog Mladi Jastreb i slušam kako govori :“Znaš Pero oni su nam i ptice ubili, a kad smo došli povukavši se iz Vukovara  u hotel Slavoniju u Vinkovcima, nisam se mogao načuditi da su stakla na prozorima cijela. Svaki centimetar vukovarske zemlje bio je preoran granatama “. Ostali smo u tišini za stolom, a Branko je drhtavim rukama zapalio ponovo jednu od mnogih cigareta tu večer i nastavio priču o obrani Vukovara. Sjetih se još njegovih  rečenica čijeg sam značenja postao svjestan desetak i više godina  kasnije: “Mi ih uopće nismo tada  mrzili. Bili smo beskrajno tužni što pripadaju našoj vrsti i zovu se ljudi kao i mi. Bilo ih nam je žao“.

                            Završimo ovaj članak s nekoliko lijepih stihova.

Ima jedan grad
koji je hrabrošću nadmašio sebe
i sve naše snove
Zbog njega se sloboda
Vukovar zove
Ima gradova
od kojih ne osta niti znamen
Ima gradova
od kojih ostade samo ime
urezano u kamen

“Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema “, bile su  napisane  rečenice posljednjeg pisma prije nego su Sinišu Glavaševića odveli u povijest .