Prst desne ruke stavljen ispred usana i Vaša rečenica: "Kolega mogu vas nešto pitati?" slika je koja mi stalno dolazi pred oči, slika koju ćemo nositi u sebi dok pamtimo. Niste nikada postavili pitanje, a da prije toga niste dobro pogledali osobu kojoj se obraćate. Kada ste bili sigurni da ćemo Vas čuti iz Vaših usta čuo se glas.

Prije prvog zalogaja hrane na marendi u zbornici uvijek ste nam zaželjeli dobar tek. Sjećamo Vas se kao osobu koja nikada nikoga nije opterećivala sa svojim problemima. Sve što ste nosili u sebi ostavljali ste pred vratim škole i razreda.

Još uvijek su svježa sjećanja iz zbornice. Fra Slaven prebire prstima po žicama gitare, glas mu počinje pratiti ton, pridružujem se i ja. Onako kako ste samo Vi znali - skromno pridružujete se tiho našim glasovima. Koji je to glas bio. Zaigrale membrane naših ušiju, glasnice daju sve od sebe i kasnimo u razred. Rijetko, skoro nikada usudio bih se reći, nije se u zbornici čulo tako lijepo pjevanje. Možda i je zbog toga sjećanja tako jako. Dovodili ste nas u ugodno neugodnu situaciju propuštajući nas ispred sebe da ulazimo u zbornicu, a bili ste stariji od nas. Treba li išta više reći. Postupci nas obilježavaju, oni pokazuju kakvi smo, koliko vrijedimo.

Ono što vrijedi u prosvjetnoj struci, ono što čini osobu učiteljem, pedagogom, prijateljem bilo je u vama. Voljeli ste svoje učenike i oni su voljeli Vas. Ta ljubav davala je snagu da se izdrži, da život dobiva svoj smisao i vrijednost.

Kada čovjek vrati vrijeme, kada navru sjećanja, kada nas napuste prijatelji postavi si pitanje: "Jesmo li dovoljno cijenili vrijednosti koje su nas okruživale, jesmo li bili dovoljno dobi prema takvima?" Ako nismo, usrdno Vas molimo da nam oprostite. Tiho uz glas anđela otiđite gore. Nađite svoj mir i spokoj, a kada se sretnemo napravit ćemo jednu novu zbornicu. Bit će to novo druženje, jedni uz druge i reći si ono što dolje nismo.

Pjevali Vam anđeli u nebeskom miru - poruka je Vaših kolega i kolegica.

Petar Malnar, prof.