p { margin-bottom: 0.25cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 120%; widows: 2; orphans: 2; }p.western { font-family: "Times New Roman",serif; font-size: 12pt; }p.cjk { font-family: "Times New Roman",serif; font-size: 12pt; }p.ctl { font-family: "Times New Roman",serif; font-size: 12pt; }

DUGUJU MI JOŠ JEDNO LJETO….

Svibanj i lipanj su nam bili nada, aparati koji su ljeto 2014. održavali na životu. Nažalost, ljeto je preminulo početkom sedmog mjeseca, a ispratili su ga kiša i tužna lica koja su gledala kišu pokraj prozora, pazeći da ih ne udari grom koji je bio prisutan cijelo ljeto.

Da ne bude greške, bilo je lijepih dana, ali oni su bili rezervirani za cijepanje drva i vađenje krumpira, ali zato, kad god bi našli dan za odlazak na more, siva realnost nam je zatvorila nebo. Tako su prolazili dani u strahu od udara groma i u nadi koja je već odavno preminula. Sunce je zamijenila kiša, kratke majice kabanice, sladoledi su postali kišobran, a more tuš.

Zadnji čavao u lijes je bio datum 8.rujna, kada smo shvatili kako ljeto nismo niti ugledali te još imamo traume od udara groma. Tko god ili što god, duguje mi bar još jedno ljeto.

Leo Salijević

8.r. PŠ Oštarije