Od prvog do osmog u pratnji svojih nastavnika uputiše se na groblje zapaliti svijeće. Za znane i neznane, za starije i generacije svojih  roditelja,za one o kojima će slušati  i one koji su stvarali povijest. Neobično za učenike  bili su nekako tihi. Nisam siguran i ne znam što u njihovim glavama  znači Vukovar ali siguran sam u ovo. S vremenom i odrastanjem oni će znati oživjeti sjećanje na grad koji je obranio domovinu i srušio san onih s druge strane Dunava. Učenice  drugih, trećih i četvrtih razreda prigodnim rečenicama obratile su se učenicima na groblju. Na kraju pjesmu  Enesa Kiševića po izboru prof. Dražena čitala je Petra Juraić.

   Paljenjem svijeća i zajedničkom fotografijom završava sjećanje na Vukovar. Kolona sjećanja vratila se je tamo od kuda je krenula – nazad u klupe škole Tounj .

Petar Malnar