Kolumbo preplovi, Lindberg preleti ocean,
A more tajna ostade, crno i duboko ostade.
Morem blistaju Venecije, svedbene lađe, brodovi puni šećera,
A more gorko ostaje, crno i duboko ostaje.

Sveci preploviše, sveci preletješe život,
A život tajna ostade, crn i dubok ostade.
Svadbe, krštenja, svibanjske slave daju radost životu,
A bol vječna ostaje, crna i duboka ostaje.

Istraživači istražiše, učenjaci izmjeriše zemlju,
A zemlja tajna ostade, crna i duboka ostade.
Proljeća, dűge, zračne opsjene kite zemlju,
A zemlja ostaje groblje: drveća, životinjâ i ljudî.

Liječnici vrebahu röntgenom tražahu smrt,
A smrt tajna ostade, crna i duboka ostade.
Cvijet, suzu spuštamo na mrtvaca, drvorede sadimo po grobljima,
A lješina lješinom ostaje, groblje grobljem ostaje.

Propovjednici razapeše mostove nade vrh doline suzâ,
A govor praznom riječi ostade, dolina bez mosta ostade.
Onozemni med lijevahu u dolinu suzâ,
A dolina suzâ jadna i gorka ostaje.

Pjesnici i filozofi cvrkutahu o Bogu,
A Bog tajna ostade, peludna, sveta djevičanska tajna ostade.
Kušamo Ga bazilikama ko krletkom hvatati, grijesima učiniti nesretnim,
A Bog beskrajan ostaje, Bog čistoća i sreća ostaje.

Lászlo Mécs (1895)