Sjedim kod kuće u udobnom naslonjaču. Vani kiša rominja, pljušti i sipi čaroliju svojih kapi koje su zasule ulice tmurnoga grada. Jedva se držim budan, najradije bih sada zaspao. Kiša na mene djeluje kao uspavanka.

         Kiša ljude opušta i smiruje. Dok kišne kapi lupaju po krovu, moje misli lutaju. Često razmišljam o životu i svemu što nam on donosi te o svojim postupcima koje bih vrlo rado promijenio.

        Kao da sam u raju i vjetar mi vijori kosu,...  Kiša me oslobađa svih obveza i briga i mogli bi reći da sam pustio "mozak na pašu". Ne znam zašto, ali kiša ima neku čaroliju u sebi koja nam otvara misli.  Nekada se pitam što je to tako čudesno u toj kiši?  To valjda samo Bog zna jer je On taj koji nam je darovao kišu.

         I gledam sive oblake nad našim gradom kako se mršte i tuguju, a ja uživam slušajući kišne kapi kako udaraju po staklu prozora. Smjestim se u naslonjač i sklopim oči. Kiša šušti, sipi, rominja - osjećam se kao da lebdim nad oblacima i razmišljam o predivnom ugođaju  koji nam pruža kiša. Mislim, kad je vrijeme tmurno, tužno, kao da spava, onda smo i mi takvi. Nekad se i sunce umori od stalnog odsijavanja svojih zraka na zemlju. Vrijeme prenosi svoje "raspoloženje"  na nas.

         Uživam kraj tople peći, u udobnom naslonjaču, polako t o n e m  u  s a n.

Kao što rekoh, kiša je kao uspavanka.

                                                                           Marko Jajaš, 7.B