U subotu, 10.11.2012. u sklopu školskog projekta "Kulturna baština Roverije i okolice" organizirali smo terensku nastavu za učenike viših razreda.

Cilj nam je bio upoznati arheološki lokalitet na području Roverije pokraj sela Butkovići. Riječ je o gradini Veli Vrčin. Pješačenjem do gradine upoznali smo stare seoske putove i prirodne ljepote koje skrivaju.

Nakon okupljanja učenika i učitelja krenuli smo iz Juršića, kroz  selo Bankovići  prema Klarićima. Putem smo uživali u zelenim bojama koje je donijela neobično topla jesen. Promatrali smo obrađene vale i tražili pogledom skrivene kažune. Oduševili smo se stadom boškarina koji su boravili unutar velikog obora. Dok su ženke bile radoznale i prilazile nam bliže, uznositi mužjak u potpunosti nas je ignorirao.

Nakon kratkog predaha u Klarićima uputili smo se uskim stazama prema gradini Veli Vrčin. Zahvaljujući iskusnom vodstvu učitelja matematike Ljubomira Višnjića i učenika 7.r. Marka Lukina kročili smo stazama bez  straha da ćemo zalutati (... što nije bio slučaj s dvije učiteljice na kraju kolone kojima smo morali ostavljati putokaze kako bi nas dostigle...).

Dolaskom na gornji plato učitelj Ljubomir održao je predavanje o gradini Veli Vrčin na zanimljiv način popraćen satelitskom snimkom područja gradine na kojoj su se jasno vidjeli savršeni oblici kružnih zidina. Saznali smo da gradina potječe iz razdoblja između 13. i 11.st. p.n.e. i kako se živjelo u tom razdoblju.

Zahvaljujući višednevnom radu učitelja Ljubomira i nekolicine učenika i učenica dio gradina je bio raskrčen kako bismo mogli vidjeti nekropolu i neobično male grobove te način gradnje zidina. S postolja nekadašnje vojne antene na gornjem platou širio se predivan vidik na sve strane.

Nakon pustolovnog istraživanja gradina  krenuli smo      prema vali Voldarine. Putem smo promatrali  jesenski krajolik, krošnju punu žutih dunja i krdo tovara i tovarića.

Vala Voldarine okružena je visokim kamenitim obroncima s kojih smo imali priliku uživati u pogledu na srcoliku valu. Osim neobičnog oblika krase je šumom obrasle padine s jedne strane i krševiti obronci s druge strane.

Uzbrdicom zaputili smo se prema selima Dokići, Mandelići i Gilešići. Na ulazu u selo Gilešići umorne noge su posustale te smo napravili kraći odmor (čak je i Max bio umoran).

Prošli smo kroz selo Gilešići i nastavili okolnim putem do Juršića.

Zadovoljni i puni dojmova nakon četiri sata pješačenja i oko 10-ak prijeđenih kilometara razišli smo se s dogovorom da na proljeće krećemo u još jednu istraživačku pustolovinu.