Ivan Lacković Croata istaknuti je hrvatski likovni umjetnik, predstavnik naivnog slikarstva, kolekcionar i bibliograf. Rođen  je 1. siječnja 1932. u  Batinskama u težačkoj obitelji. Njegov umjetnički put počinje od 1957. godine, kada seli u Zagreb i upoznaje slikara Krstu Hegedušića s kojim radi u njegovoj  majstorskoj radionici. Od 1968. godine profesionalno se  bavi slikarstvom i  postaje član Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlaže po cijeloj zemlji tadašnjoj  Jugoslaviji te na svim kontinentima. Njegove slike prikazuju poetične krajolike i prizore iz rodne Podravine te motive simboličkog značenja(„križna dreva“).

Dao je nemjerljiv doprinos u stvaranju Općine Kalinovac 1997. godine, a kasnije i osamostaljenju osnovne škole koja danas s ponosom nosi njegovo ime.

Ostao je posebno zapamćen po svojoj jednostavnosti, samozatajnosti i ljubavi spram običnog čovjeka. Koliko su duboko u njemu bile utisnute slike  djetinjstva i zavičaja vidljivo je na njegovim djelima, a njegova riječ zabilježena u mnoštvu literature.

U jednom od njegovih intervjua rekao je:

 Rođen sam u sjevernoj Hrvatskoj. Moj se zaselak nalazi do mutne Drave gdje se vrbici žute u proljeće, a ljeti sivo lišće plače na vjetru.
              Tamo gdje se zelene beskrajne livade i gdje vjetar mrsi trave.
              Tamo gdje pauk prede mrežu na dugačkoj tankoj niti i gdje  s jeseni tuguju hrastovi.
              Tamo gdje se ravnicom vuče magla i gdje razbacane kućice mojega sela šute u sjeni.
              Tamo sam oćutio da osim obična života ima i jedan drugi. 
              Još sam kao dijete upio sliku jeseni i sjaj zime, nemir proljeća i boje ljeta i sve to pohranio duboko u sebi i ponio u velegrad da bih i tu hodao stazama djetinjstva i gledao ostavljeni zavičaj.
            Galović je napisao: Ja nazaj već nemrem
                                              Da bi baš i štel
                                              Drugi me je život
                                              Odnesel i zel.
              Zaista, više se ni ja ne mogu vratit, ali ja se vraćam. Opet idem usnulim sokacima, lutam kao mjesečar nošen vrtlogom nevidljive sile, dodirujući vrhom pera, kistom i bojama slamnati krov i razrušenu ogradu, stari štagalj ili napušteno gnijezdo, prazno selo i šutljivu tutinkomoru, malu povorku sprovoda…
              To je dio mojega svijeta i stvari koje nestaju, ljudi koji odlaze i okreću nam  leđa i umiru i gase vatru rodnoga praga. 
              To je moja domovina…

Umro je 29. kolovoza 2004. godine u Zagrebu.

Više se nije vraćao…

U sjećanje na prijatelja i  rođaka poznata samouka kiparica Ljubica Matulec napisala je pjesmu:
                                  

U SPOMEN IVANU LACKOVIĆU CROATI

Staza je duga i pusta

posulo ju žuto lišće

padajući tiho sa grana

koje vjetar njiše.

Potokom teče voda

sve tiše i tiše

kao da želi reći

nema te nema više.

Ruke su klonule tvoje

i kistovi mirno stoje

lampaši i dalje svijetle

noseći poruke tvoje.

Vječno će živjeti u našim srcima i sjećanju!                    

Mirjana Bazijanec, ravnateljica OŠ Ivan Lacković Croata Kalinovac