„Na zornici u Kalinovcu gorjele su samo svijeće“

Najdublje u sjećanju je pohranjen Božić djetinjstva. Nije to samo sam dan Božića. To je ono što mu prethodi i što poslije njega još slijedi. Otac je ostao stajati kod »gornanski vrat« u crkvi, a mene poslao pred oltar k »letvici« (pričesnoj ogradi). Šest svijeća je treperilo je na oltaru, točilo suze, očito radosnice. I na lusterima u crkvi je zvonar Hrvatić palio zadnju svijeću. Žene u »vunjenašima« (vunenim rupcima) – kakvi se vide na Lackovićevim slikama – stisnule se u klupama. Svi u tišini čekamo čas. Ministrant je potegnuo zvonce kraj sakristijskih vrata. Župnik je izišao u bijeloj misnici. Orguljaš je zaigrao i pjevači započeli pjesmu »Padaj s neba roso sveta«. Meni je ostalo u sjećanju, pred očima, kako je crkva sva u sjaju. I kao da nikad više nisam vidio takvoga sjaja. Pa ni u bazilici sv. Petra u Rimu, kad se pale svjetla jedno za drugim, a ushit prisutnih raste. A ipak na zornici u Kalinovcu gorjele su samo svijeće. Nije bilo struje.

Ulomak iz knjige: Ivana Goluba „Božići koje pamtim“