Predavanjem  za učenike 2. – 8. razreda te kolegice i kolege učitelje pod nazivom „U mom srcu Vukovar svijetli“ profesorica  povijesti  Elizabeta Trepotec Marić  nastoji potaknuti suosjećanje na žrtve Vukovara, koje su izgubile svoj život u najvećoj i najkrvavijoj bitki u Domovinskom ratu, da se njihova žrtva  nikada ne zaboravi.  Predavanje je bilo isprepleteno čitanjem tekstova Siniše Glavaševića i isječcima iz dokumentarnih filmova. Osim učiteljice tekstove su čitale i učenice osmog razreda Anita Aurer i Lara Živko. 

   Svoje dojmove sa terenske nastave i  posjetu Vukovaru, gradu heroja, izrazili su učenici osmog razreda  Karlo Cicak, Luka Plazek i Marko Švaco. Karlo Cicak  je otvoreno govorio o svojim osjećajima  i doživljajima  koji su ga proželi u Vukovaru,  Luka Plazek se  posebno dotakao  Ovčare, dok je Marko Švaco izlagao o svojim  viđenjima  u bolnici. 

Vukovar nas ne boli sve jednako, i ne može i ne mora!  Ali tko smije prešutjeti istinu?                                                                                                                  Ljerka Ivušić

    Predavanje je započeto pjesmom Moja domovina koja je nastala za vrijeme rata, a jedna je od brojnih domoljubnih pjesama koja je obilježila to razdoblje i traje i dalje.

     Učenici su dobili kratki uvid u povijesnu važnost Vukovara u koji se nije sramilo zaviriti niti jedno povijesno razdoblje. Najpoznatija je Vučedolska kultura nastala na prijelazu bakrenog u brončano doba.

Prešućivati zločin isto je kao i odobravati ga.

                                                           Branko Crlenjak

       O zločinima partizana nad Hrvatima nakon 12. svibnja 1945. godine u Vukovaru nije se javno govorilo i malo toga se zna. Tehnika uništenja savršeno je funkcionirala i nikada se nije saznalo gdje je izvršena egzekucija. Srbokomunisti su ovladali poviješću i strahovladom nametnuli svoju istinu kojom su manipulirali. Zločin se ponovio 1991. godine, ali u još brutalnijem obliku. Ako se ponovi i treći put u Vukovaru više neće biti Hrvata.

        Nakon smrti Josipa Broza Tita snažna srpska propaganda počela je intenzivno djelovati. Teorijsko polazište i smjer psihološko – propagandnog djelovanja velikosrbijanskog agresivnog nacionalizma svedeni su 1990. na donju  razinu jednostavnosti: gdje god da žive „Srbi i srpstvo“ izrazito su ugroženi, pa je stoga sveti zadatak njihove države i naroda da se zajedničkim snagama nemilosrdno obračunaju s onima koji ih ugrožavaju, a potom sve Srbe i teritorije na kojima oni žive uključe u jedinstvenu državu.

      Uvertira u vukovarsku tragediju bilo je krvoproliće u Borovu Selu (četničkom skladištu) gdje su srpski teroristi 2. svibnja 1991. ubili 12 hrvatskih policajaca. Bio je to razlog da iz osječke i vukovarske vojarne JNA dođe vojska u selo i postavi se kao „tampon – zona”.  Na beogradskoj TV predsjednik Srpskog pokreta narodne obnove Vukašin Šoškočanin kaže: „Ja sam u Borovu Selu ubio šest hrvatskih policajaca, a ako treba ubit ću šestošest!“

BITKA ZA VUKOVAR

         Prema svim izjavama sudionika obrane „pakao Vukovara“ započeo je 25. kolovoza 1991. Godine zajedničkim napadom jugoslavenske vojske i četnika koji iz svih smjerova tuku po gradu različitim topničkim oružjima, a eksplodirane granate nemoguće je izbrojiti. Sredinom rujna oko uske linije obrane Vukovara sakupilo se više od 200 agresorskih tenkova, oklopnih transportera i drugih vrsta oružja i pješadije. U tim teškim mjesecima život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima.

       Glavni stožer HV-a za zapovjednika obrane Vukovara imenovao je profesionalnog vojnika – bivšeg potpukovnika JNA Milu Dedakovića „Jastreba”. On je u Vukovar došao zajedno s bivšim kapetanom JNA Brankom Borkovićem – „Mladim Jastrebom”.

         Zbog golemog nesrazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski su stratezi očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više što veći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao vojne naobrazbe, ni ratnog iskustva. Ipak neki od njih postali su legende obrane kao npr. Blago Zadro koji je postao legenda Trpinjske ceste.

        Snažna moralna potpora i građanima i braniteljima bili su zaposlenici Radio Vukovara: Siniša Glavašević, Zvijezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković i drugi. Njihova dramatična, ali topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske.

    Opkoljeni grad krvario je sve više: broj poginulih i ranjenih u stalnom je porastu. Vukovarska bolnica, smještena u podrumu, našla se početkom listopada pred kolapsom. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovno radili su danonoćno, često na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani.

     Nakon što su sva sela oko Vukovara pala u ruke srpskog agresora 18. studenog 1991. pada i herojski grad Vukovar. Razularene horde srpske vojske orgijaju nad preživjelim civilima i ranjenicima te uhvaćenim braniteljima. Dio zarobljenika ubijen je i strpan u masovnu grobnicu na Ovčari, dio u nekim drugim masovnim grobnicama, a dio je zadržan u srpskim logorima.

Jedno od načela vojnog umijeća glasi: “ najpoželjnija je ona bitka, koja nije ni vođena, a dobivena je”.                                                                                 Davor Domazet Lošo

       Prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji započela je 23. studenog 1995., a završila 15. siječnja 1998. kada je Hrvatsko Podunavlje (istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem) konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.

     Bio je to samo formalni kraj rata, jer on se nastavlja i dalje, ali drugim sredstvima: na sudu u Haagu i u medijima.

       Prema načelu upravljane krize, na BBC-u još 1995. najavljeno je da će u godinama koje slijede “igra” teći dalje, u kojoj će glavnu riječ i dalje voditi britanska diplomacija prijevarom o podjednakoj odgovornosti sukobljenih strana jer “u tom ratu nema posve bijelih strana” (R. Owen).

          U svakom je ratu cilj – poraziti protivničku stranu. U informacijskom ratu pobjeda ne znači fizički poraz protivnika, nego prisiliti ga da donese odluke suprotne svojem interesu.                                                                        Davor Domazet Lošo

 Da bi se Hrvati porazili nakon rata u kojem su oni pobijedili, unatoč okupaciji jedne trećine njihova teritorija, potrebno je preoblikovati njihovu blisku prošlost ili je makar učiniti dvojbenom.

     Pobjeđuje ona država koja ima iza sebe bolju prošlost. Ta bolja prošlost ne mora biti stvarna, uistinu dobra. Ako je ona loša, da bi postala boljom, bitno je osigurati prevlast vlastitih informacija nad ostalim sudionicima u informacijskom prostoru.

   Najmanje što mi možemo učiniti je da danas kada se prisjećamo pada herojskog grada Vukovara zapalimo svijeće svim hrabrim ljudima kojih više nema.