Ravnateljica:

Matematička priča osmašima

Jednog dana, u jednoj školi, učitelj je na ploči napisao:

9 × 1 = 7

9 × 2 = 18

9 × 3 = 27

9 × 4 = 36

9 × 5 = 45

9 × 6 = 54

9 × 7 = 63

9 × 8 = 72

9 × 9 = 81

9 × 10 = 90.

Pogledao je učenike, i svi su mu se smijali. Jer, prvi i najlakši zadatak nije bio točan.

Učitelj je rekao: „ Prvi zadatak sam namjerno napisao pogrešno, jer sam vas htio naučiti nečemu važnom: sutra će svijet prema vama biti okrutan, kao što ste vi danas prema meni.

Kao što vidite, napisao sam 9 točnih zadataka, ali nitko od vas na to nije obratio pozornost. Svi ste se samo smijali i kritizirali me zbog jedne greške koju sam napravio.“

Ljudi često neće cijeniti dobro koja ste milijun puta učinili, nego će kritizirati jednu grešku koju ste napravili. Nemojte se obeshrabriti, nego se uzdignite iznad svakog podsmijeha i zlonamjerne kritike!

Što vama osmaši danas želim?

Želim vam prijatelje, uslužne i one koji će vas ometati, onakve kakve vi trebate i onakve koji vama trebaju.

Želim vam da pronađete oslonac poput bršljana na nekom čvrstom stablu i da imate snage biti stablo onima koje morate nositi.

Ne želim vam da budete ljudi uglati po tijelu i u duši, glatki i okomiti poput topole ili elegantni poput čempresa.

Želim vam da sa svim što je na vama iskrivljeno smijete živjeti na nekom dobrom mjestu i u svjetlu neba.

I da ono što nije uspijevalo smije postati valjano.

I da ono čvorasto, nedotjerano na vama  i vašem djelu pronađe zaštitu u milosti Božjoj.

Neka Gospodin, svemoćni početak i kraj svega, blagoslovi svakog od vas, udijeli vam napredovanje i rast, ispunjenje želja i plodove vašeg truda.

Neka vas sačuva od svega lošega, neka vam bude zaštita u  opasnosti i utočište u bojazni.

I neka vam da slobodu, blagodat tijela i duše, ljubav i sreću. Amen.

Učiteljice Julija i Ines:

Naša prva generacija

Danas vašim prvim učiteljicama srce se lagano slama,

Već dugo vremena pričamo o oproštaju s vama.

Prisjećamo se s nostalgijom prvoga dana,

Kako ste kao prvašići došli u krilo k nama.

Tog jutra smo u predvorju ugledale nepoznata lica

Pogledavale se i pribojavale kakva će nam biti dica?!

Predstavile smo se oprezno:

Julija i Ines, učiteljice smo vaše.

Samo da nam se učenici prvi dan ne uplaše!

Škljocali su aparati, gurali se roditelji

Činilo se da smo na prvi pogled već postali prijatelji.

Vaša imena duboko u srca smo urezala

Riječi ove pjesme same su stizale…

Roko, Anđelina, Emma, Nicholas, Petar, Krševan, Marija, Tome, Luka, Krešo, Ante, Roko, Lana, Noa, Paško, Lucija, Anđela, Eva Branka!

Tu smo pred vama,

Upravo kao i prvog dana!

Druga obitelj četiri godine smo bili,

Zajedno smo sretan dom svili.

Volimo vas, generacijo naša prva!

Dale smo vam sve što smo znale, srce i dušu,

Ali sada dolazi novo vrijeme,

Neki novi vjetrovi pušu…

Vi odlazite iz osnovne škole,

Ali nemojte nikada zatvoriti vrata!

Tu smo zauvijek za vas,

Obitelj, poput sestre i brata!

Ovo će biti pjesma veseloga kraja.

Iako će suze kapnuti,

Bit će ponosnog sjaja!

Učiteljice Marina i Višnja:

Dragi naši osmaši!

Prije 8 godina stigli ste u naše klupe. Bili ste malena preplašena dječica. Sa zanimanjem i strepnjom ste nas promatrali. Što vas očekuje, u kakvu se to avanturu upuštate? U glavicama vam se sigurno rojilo bezbroj pitanja.

A i nama je. Hoćemo li ispuniti vaša očekivanja, hoćemo li vam biti prestroge ili pak preblage? Vi ste bili naši prvi učenici, naša prva generacija, a mi vaše prve učiteljice. Rasli smo i učili zajedno. Trudile smo se prenijeti vam potrebno znanje i sposobnosti, no najviše nam je bilo bitno da postanete ljudi s pravim životnim vrijednostima. I postali ste. To ste dokazivali svaki dan iznova. Iz dana u dan, iz godine u godinu postajali ste zreliji, samostalniji, sposobniji. I dobrota vaših srca je s vama skupa rasla. Vi ste postali pravi mali ljudi, a mi smo uz vas naučile biti učiteljice.

Sve što smo vam pružile vraćali ste nam istom mjerom.

Nikad nas niste razočarali i ponosne smo na svaki vaš uspjeh. Pamtimo samo lijepe stvari o vama kojih je bilo napretek.

Prije 4 godine na ovom smo vas mjestu ispraćale i pustile u drugi dio naše škole, ali vas nismo pustile iz naših srca i misli. U njima ćete uvijek imati svoje mjesto.

Izuzetno se ponosimo i drago nam je da smo o vama slušali samo pohvale. Vjerujemo da će tako biti i ubuduće.

Danas nakon 8 godina ispraćamo vas iz naše škole.

Žao nam je sto vas nećemo viđati po hodnicima i što nećete navraćati u našu učionicu (tako često jer vjerujemo da ćete nas ipak ponekad posjetiti). Istovremeno smo izuzetno sretne i ponosne zbog vas.

Želimo vam da zaveslate na novu pučinu hrabro, punih pluća i strpljenja (onako kako ste to i dosad radili), da kroz sve oluje koje će se naći na vašem putu sretno uplovite u neku novu luku. Sretno!

Razrednice Marita i Kolinda:

Pripremajući se za oproštaj od naše prve razredničke generacije, već danima prebiremo po vlastitim sjećanjima, mislima, doživljajima…

Nekih trenutaka se prisjetimo sa sjetom, drugih s osmijehom, a ponekih i s tugom. No, dragi osmaši, iznad svega smo zahvalne: hvala vam na vašem slobodnom vremenu koje ste proveli s nama pomažući nam, hvala vam na povjerenju, smijehu, prijateljstvu i školi koja ste nam bili.

Od razigrane dječice stasali ste u djevojke i mladiće koji će od danas koračati nekom novom stazom. Baš sad, kad smo dali sve od sebe i kad bi nam trebalo biti najljepše.

Iako bismo vas sebično zadržali za sebe, znamo da je to put koji morate slijediti.

Ako ste dosad veslali, sada jedrite! Neka vam naš i Njegov vjetar svako jedro napuni!

Ne zaboravite pritom njegovati sve one vrijednosti na kojima smo osam godina marljivo radili.

Iskoristit ću ovu priliku pa odgovoriti na nedavno postavljeno pitanje hoćete li mi nedostajati. Za sve što dolazi, već sad nedostajete. Ali baš kao što ste istaknuli na svojim majicama, bez vas ova škola neće biti ista i nećete biti zaboravljeni, naša prva generacijo!

Za kraj bih se s vama oprostila načinom kojim smo se i upoznali:

TVOJA STAZA (Ratko Zvrko)

Čuj, kad ti je jako teško,
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta
za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi,
ko da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom
još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu
i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
bez cipela i kaputa,
al ćeš znati što si, tko si
i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino put svoj slijediš.

Marita Županović, učiteljica Hrvatskog jezika