Povijest neumitno odlaže ljude i događaje u tamne kutke sve daljeg sjećanja i zaborava, no postoje oni trenutci i događaji koji zaslužuju vječno sjećanje povijeno u osjećaje zahvalnosti i ljubavi.  Obljetnica „Rujanskog rata“ svakako je jedna od tih prigoda koju sa ponosom i pijetetom obilježavamo svake godine u našoj školi. Ne činimo isto samo iz osjećaja povijesne dužnosti ili domoljublja, već upravo u specifičnom okruženju i misiji škole koja mladog čovjeka odgaja i priprema za život nalazimo potrebu da ukažemo kako sve što se dogodilo u prošlosti nosi svoj odjek u sadašnjosti kao čvrst temelj iskoraka u budućnost.  Branitelji Šibenika daleke su 1991. godine svojim ratnim podvigom omogućili našu sadašnjost i budućnost, te budućnost naših učenika i sve djece u našoj domovini.

Mnogi su od nas tada bili djeca i po prvi puta smo u stvarnosti svjedočili zvucima i slikama za koje smo mislili kako pripadaju nekom drugom svijetu i filmu. Zavijanje sirena, daleki i prodorni zvuci zrakoplovnih motora, topništva u daljini i nepoznatih, užurbanih koraka u noći oko naših domova i kvartova ispunjavali su dječja srca zebnjom kojeg ni snažan majčin stisak nije mogao odagnati.

Brojimo već trideset i dvije godine od početka rata, trideset dvije godine od šibenskog ratnog rujna. Zamračenja, vijesti na radiju, šaputanja po hodnicima skloništa o sudbini susjeda, prijatelja i člana obitelji…civila, vojnika, života uhvaćenih u vihor neželjenog sukoba. Dotad nasmijana i bezbrižna, odjednom smrknuta lica sa sjenom automatske puške odložene na zidu, škrte riječi i dim cigareta. Rat. Oni su dali sebe kako se iste slike ne bi ponavljale. Svi su dali nešto, neki su nažalost dali i sve.

Zvukom sirene započeli smo radio emisiju uz neizostavan audio zapis obaranja dvaju protivničkih zrakoplova: „oba dva, oba dva…oba su pala…“. U prostoru ispunjenom emocijama besmrtne riječi Filipa Gaćine donose onu istu nadu u pobjedu, toliko potrebnu, kao kruh, kao svjetlo, kao život…Naši mali spikeri profesionalno su odradili svoju zadaću te kroz dijalog informirali male i velike slušatelje o tijeku „Rujanskog rata“ i bili na visini zadatka, te je još jednom sirena označila kraj, kao što je nekad označila i kraj opasnosti.

Danas slušamo školska zvona umjesto sirena i baštinimo najveći Božji blagoslov - mir. No, ne zaboravljamo kome možemo na tome zahvaliti, i ne samo današnjom prigodom.

Andrija Guina, učitelj Povijesti

Ines Baljkas – Nakić, učiteljica Razredne nastave