U kolonama sjećanja naviru ljudi, i kao što se izmjenjuju ljudi tako prolazi i vrijeme, neumitno poput sudbina nedužnih koje je trenutak povijesti zahvatio u očaju i smrti.

Vrijeme će donijeti nove ljude, a još lakše i neke nove ulice, fasade i zgrade, no ne smije donijeti zaborav.

Možda olako opraštamo kršćanski osviješteni kako je oprost vrlina, ali ne zaboravljamo. Ne zaboravljamo grad čije se ime ne može izgovoriti bez emocija, o kojem se još može samo šaptati, jer je tako krhak i nježan u svojoj rani, ma koliko godina da je prošlo. Čuvati ćemo zato ime, šaptom, stihom i riječju, kako bi grad ostao svjetionik slobodi i vremenu kada smo uza sve razlike i nedaće disali kao jedno, ujedinjeni željom za slobodom i željni mira kao kruha i svjetla.

U svijeći bezbrojnih lampiona koje smo zapalili pred školskom kapelicom je mnogo više od pukog svijetla i topline; ona zrači simbolikom nade uz osjećaj zahvalnosti. Vukovaru, Škabrnji i bezbrojnim drugim mjestima stradanja hrvatskog naroda i svih ostalih koji su se suprotstavili agresoru u vihoru nametnutog rata. Godine prolaze i donose nove izazove, među kojima je i onaj kako današnjim generacijama očuvati svijest na žrtvu i stradanja, u onoj najvećoj, najvažnijoj i najbolnijoj dimenziji čovjeka, djeteta, prekinutog smijeha i života. Trudimo se i onda kada ne ide sve po planu…no ni život ne ide po planu čovjeka, već volji Svevišnjeg i Njegove ljubavi. Trudimo se jer dok god se trudimo, živjet ćemo. Dok živimo, nećemo zaboraviti ni Vukovar, ni Škabrnju, ni sve ostale mučene i ranjene gradove i sela. Za sve nas, za one koji su bili prije, i još važnije, za one koji će doći poslije...

Andrija Guina, učitelj Povijesti