Mate, Baljki, Baljo, Yoso, Riko, Pino, Daki, Nika, Lala, Toni, Fićo, Leja i Mićo završili su s pisanjem priče koja se zove Osnovna škola. Kako su se tijekom nje osjećali, što su voljeli a što ih je ljutilo, rekli su nam u ''Pjesmi za kraj''. Zato su 'pošli redom, spomenuli krivce – sve one što utjecaše na njihove živce' i 'svakome, baš svakome od njih, poklonili jedan oproštajni stih'.

A njima je oproštajnu riječ uputila s. Mandica Starčević, ravnateljica Škole. U stihu, s rimom kojoj bi Dječaci itekako zavidjeli, u stilu Mlade Časne (ali bez hip-hopa!) osvrnula se na sedam proteklih godina. Zaželjela im je uspjeh u daljnjem životu i školovanju s nadom da će jednoga dana shvatiti vrijednost vremena provedenog u ovoj Školi i bogatstvo iskustava ovdje stečenih.

Kako na protekle godine gleda razrednica s. Renata Azinović, predstavila je u ''Priči o osmašima'':

Priči o Školi koja je u kolijevci hrvatskoga kršćanstva započela novu stranicu Crkvene povijesti i priči o sebedarju desetaka ljudi – sebedarju onkraj svih ljudskih granica, tako često previđenom i neshvaćenom.
Priči o stjecanju znanja i vještina: onih običnih, životnih, ali i ponekih nesvakodnevnih, specifičnih kojima smo se obogaćivali i širili svoje horizonte… Ponekad mučnoj i zamornoj, ponekad zabavnoj i smiješnoj, ali u svakom slučaju našoj priči.
Priči o nastupima i natjecanjima, o trudu i radu; priči o pobjedničkom ponosu, podršci i pruženoj ruci; priči o onome u čemu smo posebni i što nas je činilo sretnima.
Priči o rastu, izgrađivanju i oblikovanju našega cjelovitog čovještva; priči o onome što nas izdiže iznad 'znati' i vodi do jednoga beskrajnoga 'biti'; priči o tome kako smo postali to što jesmo.
Priči o putovanjima i gostovanjima, priči o susretima i upoznavanjima, priči o iskustvima koja govore i poučavaju daleko više od napisane riječi.
Priči o igri, smijehu i veselju. Nikada do kraja ispričanoj priči o kriku za djetinjstvom.
Priči o zahvalnosti Gospodinu; ponekad svjesnoj, češće nesvjesnoj, ali duboko utkanoj u naše biće; ispisanoj po crtama koje nas čine Njegovom slikom.
Na koncu, priči o prijateljstvu; neobičnom i iskrenom prihvaćanju i samodarivanju; priči o onima koji su s nama dijelili školske dane i u čijim smo životima ostavili neizbrisiv trag.
Priči koja ne govori o onome što je bilo, nego služi kao uvod u ono što će biti – uvod u priče koji će naši junaci tek ispričati.

A za uspjeh tih novih priča i radost njezinih junaka razrednica je, zajedno s Antoniom Malenica, prvom razrednicom ove generacije, izrekla molitvu i na njih zazvala Božji blagoslov poručivši im da ova Škola i dalje računa na njih.