Kako ste odlučili da želite biti fonetičar i spiker? 

Kada sam upisivao fakultet, davnih dana, razmišljao sam o nekoliko stvari koje sam želio upisati. Onda mi je došla u ruke knjižica Vodič kroz studij. I tu sam vidio studij fonetike. Prvi put sam se s tim susreo, a do tada ništa nisam znao o fonetici, mislio sam da je to nešto dosadno iz nastave hrvatskoga jezika. Međutim kada sam vidio predmete koje ovaj studij nudi rekao sam: ‘’ O, ovo bi moglo biti vrlo zanimljivo.’’ Budući da sam se i u osnovnoj i u srednjoj školi već počeo bavit radijskim novinarstvom i voditeljstvom, tamo su bili predmeti kultura govora, govorne vježbe, govor masovnih medija. Predavala je profesorica Mikić, poznata spikerica televizije Zagreb. Uz to sam još upisao i talijanski jer poznavanje stranih jezika je i više nego poželjno tako da sam ustvari izabrao baš ono što me osposobilo da se bavim poslom kojim se bavim, i poslom kojim sam se želio baviti. 

Čime se sve fonetičari mogu baviti? 

Kao što sam rekao, završio sam Fonetiku na Filozofskom fakultetu  u Zagrebu. Kao fonetičar, mogu raditi kao fonetičar u školama ili u vrtićima. Nažalost, naš sustav nije takav da ima predviđeno radno mjesto fonetičara, ali njegovo mjesto jest među djecom, među mladima koji uče pravilno i lijepo govoriti. Zatim fonetičari rade i na Suvagu s djecom koja imaju problema u govoru i velikim dijelom fonetičari rade na televiziji  i na radiju, gdje drže govorne vježbe za radijske i televizijske novinare i voditelje i spikere. 

Kako pripremate sebe i svoj glas za sva ta snimanja? 

Priprema je ustvari cjeloživotna. Ne pripremam se samo taj dan za snimanje nego sve moje  navike moraju biti takve da bih mogao čuvati zdrav i kvalitetan glas koji mi je potreban za rad. A to znači da nema pušenja, pijenja alkohola, boravljenja u zadimljenim prostorima, govora u bučnim prostorima (nadvikivanja/nadglasavanja), jer to sve negativno utječe na temeljnu boju glasa. 

Koji Vam je najdraži dio Vašeg posla? 

Najdraži dio mog posla je onaj koji šire slušateljstvo i gledateljstvo ne vidi i ne čuje, a to je snimanje udžbenika i knjiga za slijepe i slabovidne osobe. Smatram da je to najdragocijenije što mogu od sebe dati tim ljudima i  približiti im na takav način kvalitetnu i vrijednu literaturu. A od ovih svakodnevnih poslova koje radim, a čitam vijesti, vodim koncerte, snimam reklame, čitam eseje na HRT3, najdraži poslovi su mi sinkronizacije stranih dokumentarnih filmova, jer tu zaista ima kvalitetnih sadržaja koji su i meni korisni za podizanje moje opće kulture i znanja. 

Jeste li morali mijenjati neke od svojih navika zbog posla? 

Nisam jer inače nisam imao tih štetnih navika. Dakle niti pijem alkohol, ne pušim, dakle ne nisam jer se pridržavam tih osnovnih postulata vokalne higijene. 

Čuli smo maloprije da volite pisati priče za djecu, gdje nalazite inspiraciju za sve te priče i koja od svih njih vam je najdraža? 

Inspiraciju zaista nalazim u svakodnevnom životu, budući da su to dječje priče najveća mi  je i temeljna inspiracija moja kći Ana koja je sada već odrasla djevojka, ima 20 godina. Ali kao maloj sam joj počeo pričati priče i evo ona je otvorila tu slavinu iz mene iz koje su potekle te mnoge priče koje su sada i ukoričene. 

Paula Stanić, Laura Kuten, Tara Čolig i Zara Prelec