Ako se ponekad u životu zapitamo što je najljepše, svaki čovjek će reći: „Proljeće koje je stiglo prije nekoliko tjedana.“

Svi ga volimo i svi mu se radujemo.

            Dođe nečujno, s mirisima blagog povjetarca. Zamiriše kao ljubičica, bijeli se poput visibabe. Žuti se poput jaglaca, sja poput rose. Toplo, zlaćano sunce sve jače sja. Moj brežuljkasti krajolik je jako lijep, pogotovo u proljeće. Proljeće je zavirilo u svaki kutak našeg mjesta. U svakom titraju proljeća osjeća se ljubav. Ona je negdje možda baš ispred nas ili u nečijim očima boje proljetnog neba. Šume i livade prekrivene su cvjetnim sagom. Proljeće je probudilo vinograde, voćnjake i šume svojim sitnim bijelim ružičastim cvjetovima. Dani su sve duži i rode su se vratile. Bagrem cvate, a pčele opijene slatkim nektarom uživaju u letu. Zimski san je prošao. Sve se budi. Od proljetnog cvijeća do školske ljubavi. Djevojčice su sve ljepše, a tek dječaci…

Čak im i učenje ide sve bolje. Toliko su se razmahali da im ponekad smetaju stakla na prozorima i vratima. Ljubavne poruke toliko su velike da ne stanu ni u pisma.

         Dah proljeća osjeća se u svakom pokretu, veselom smijehu, neizrečenoj ljubavi i pokojoj suzi zbog neispunjenog sna. Mladost, bezbrižnost i sreća kao miris proljetnog cvijeća uljepšavaju svaki dan. Te vesele oči i razdragani pogledi nemaju puno briga, ne razmišljaju o životu odraslih i njihovim problemima. I neka! Jednog dana njihovi pogledi neće biti više tako veseli, bezbrižni, a njihove misli vraćat će se sretnoj i zaljubljenoj mladosti. Zato ću, dok sam još mlada, uživati što više mogu u dragocjenoj prirodi i njenim darovima jer kada odrastem, više neću moći.

Takav je moj krajolik kojemu se jako radujem i divim mu se sve više iz godine u godinu.

                                              Petra Kolenić, 6. b razred