Od prvog udisaja, pogleda, plača i prve suze, od prve sekunde života, počinjemo živjeti riječi. Živimo slova, zaobljene rukopise nažvrljane crnom tintom, živimo misli, ideje i snove. A sve to stane u riječi, cijeli naš život. Jedan bljesak u zjenici oka, jedan korak na prašnom putu, sve je to jednako važno. Ponekad i jedan uzdah čini poglavlje književnog djela. Svaki naš pogled piše našu životnu priču, ima uvod, zaplet, vrhunac i, na kraju, završetak.

             Riječi su note nostalgične harmonije, tužna balada, osjećaj prvog snijega i toplina užarenog pijeska. One su mi, a mi smo riječi. Sve ono čemu težimo, nadamo se ili što priželjkujemo, naše su riječi. Bez njih, mi smo prazni.

             Riječi su svježa izvorska voda i krv što kola u našim žilama. Riječi su život. Samo naš, neponovljiv i tužan, i bolan, i sretan, i nezaboravan, samo naš napeti roman. Čovjek bez riječi ili svog materinjeg jezika sam je i ostavljen, isprazan. Ne mislim na onog čije usne šute, jer one i nisu toliko važne. Sam je onaj koji ne priča očima, srcem ili samim svojim bićem. Njegov život tada i nije život. Što će ti knjiga bijelih, čistih listova?

             Važan je razmak, točka, slovo, rečenica, važno je svako pojedino razdoblje našeg života. Ljudi danas zaboravljaju pričati onako, ludo i djetinje, zaigrano i s puno emocija, zaborave pustiti srcu da priča. A onda odu i za sobom ostave netaknutu bijelu, čistu knjigu koju nitko ne pročita. Prožive ovaj život ne ostavljajući za sobom ni jednu pjesmu, roman ili bar anegdotu. A to je izgubljen život.

             Ja znam da tako neću učiniti sa svojim životom. Želim umrijeti s boli u ruci od pisanja, s tintom umrljanim prstima, želim živjeti i umrijeti s riječima na usnama. S njima želim živjeti, misliti, gledati, voljeti – sve riječima. Makar malim, priprostim, s tek po tri slova. Jer ja riječi ne želim samo čuti ili pričati, želim ih živjeti.

              Želim živjeti riječi – to je rečenica koja obuhvaća cijeli svijet.