Sjećam se  trčanja iz škole kući dok mi je torba poskakivala na ramenu, kao da je bilo jučer, a prošlo je dugih osam godina. S radošću i mnogo pohvale i pomalo tuge stavljam ove riječi na papir. Možda samo pokušavam drugim (nekim budućim generacijama) otkriti koliko si mi draga.

            Sad sam tu, ti stara, ponosna dama, a ja još uvijek djevojčica koja te uskoro mora napustiti i krenuti dalje. Hvala ti što si mi omogućila da u tebi naučim prve pjesmice, prve brojeve i slova koja će mi trebati cijeli život. U tebi sam otkrila svoje prve ljubavi, prve prijatelje i drage nastavnike. Naučila sam što je pravednost, mudrost, hrabrost, nesebičnost te razlikovati dobro od zla i zato mi je neizmjerno drago što sam bila tvoj prolazni gost. U tebi uvijek vlada toplina među učenicima i nastavnicima, a tvoja vrata uvijek su otvorena raznolikim aktivnostima koje učenicima omogućuju razvijanje i ostvarivanje osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i stvaralaštva. Ponekad su ti dragi učenici pokušali narušiti tvoju ljepotu, a da ti se nitko nije ni ispričao. Ali tebi ni to nije smetalo. Sve što mi se lijepo dogodilo u tebi zadržat ću u sjećanjima  i ponijeti sa sobom, a sve ono ružno ostaviti u kutu nekog hodnika.

            Divim ti se i poštujem te isto koliko i nastavnike jer nisi samo zgrada već moj drugi dom, dom kraj kojeg nikada neću proći, a da se ne zaustavim i s nostalgijom prisjetim sretnih trenutaka provedenim na tvojim klupicama. Uskoro odlazim i napuštam te, ali znaj, uvijek ćeš ostati moja najbolja škola na svijetu bez obzira na sve što će mi se u životu dogoditi. Zahvaljujući tebi, znam da nešto vrijedim i da ću nešto postići u životu.

Tvoja Ivana Dragija, 8. c