Prilikom gostovanja u našoj školi progovorio je otvoreno i iskreno o svome djetinjstvu, obitelji, stvaralačkom nadahnuću te vlastitom svjetonazoru.

Najprevođeniji ste i jedan od najomiljenijih pisaca u Hrvatskoj danas. Što mislite čime Vaša djela privlače toliki broj čitatelja i jeste li očekivali takav uspjeh kad ste počeli pisati?
Mislim da sve moje tekstove krase nekakve dvije vrline, a to su zanimljive fabule i emotivnost. Ponegdje uz emotivnost  imamo i humor, a to je ono što čitatelji vole. Naravno da sam i u mladosti priželjkivao da budem dosta čitan i dosta izvođen pisac,ali ovo što se događa zadnjih 7 - 8 godina, i kod nas i u svijetu,  premašilo je moja očekivanja i jako sam sretan zbog toga jer pisac voli dostizati do dosta velikog broja ljudi,a  to se meni i posrećilo.

Odrastali ste uz roditelje učitelje. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo i jesu li oni utjecali na Vaš odabir zanimanja?
Pa,  moje djetinjstvo bilo je lijepo. Kada su ti roditelji učitelji, to je i dobro i loše. Dobro je zato što možeš puno toga od  njih naučiti, a loše je zato što nikada ne možeš doći kući i reći da nisi imao domaću zadaću  i ne možeš pričati neke bajke da je bilo divno u školi i ne možeš pričati da su svi drugi problematični, a da si ti divan jer oni znaju pravo stanje stvari. Kako je mama puno čitala, brat je puno čitao, sestra je puno čitala, a moj brat i sestra stariji su od mene, onda je to što sam bio okružen knjigama sigurno utjecalo na to da se zaljubim u knjige i dobio sam želju kasnije i za pisanjem.

Pišete li autobiografski i, općenito, odakle crpite nadahnuće za pisanje?
Pa ponešto iz mog života, naravno, nađe se i u mojim tekstovima, ali nisam od onih pisaca koji žele isključivo autobiografski pisati. Taj autobiografski moment čisto pobjegne što bi se reklo, a ponekad idem u čistu maštu, fantaziju, zamišljam neke situacije, što bi bilo kad bi bilo, zamišljam neke junake, ljude koji su čak različiti od onih ljudi koje susrećem u svome životu, ali im onda pokušam podariti uvjerljivu dušu, priču, životnu sudbinu, tako da nekad krenem od stvarnih događaja, nekad od čiste mašte, ali te se dvije stvari isprepliću.

 
Imate li neki vlastiti recept za stvaranje književnih hitova?
Ne bih to nazvao receptom. Bez obzira što pisao, uvijek imam jedan isti princip. Dakle, dok zamišljam novi roman ili novu dramu osmislim prvo junake, njihove autobiografije, što se događa u kojem poglavlju ili u kojoj sceni i tek onda pristupa pisanje prve verzije  u kojoj je sve jasno. Koji je recept za hit, za uspjeh, to je teško reći, ali uvijek se držim toga da probudim emotivnost ili humor, a to je ono što ljudima treba i što čitatelji vole i, naravno, da priče koje pripovijedam budu što zanimljivije.

Kakva su Vaša iskustva u vođenju Teatra „Gavran“ s Vašom suprugom Mladenom i je li to iskustvo utjecalo na Vas kao književnika?
To što je moja supruga glumica sigurno je utjecalo na moje pisanje jer ona je moj prvi čitatelj već 25 godina i s guštom i s velikim zadovoljstvom mogu reći da surađujem s njom. Mi se oko svega dogovaramo, ali, kako sam ja prije 20 i nešto godina bio ravnatelj Teatra ITD, kada smo osnivali Teatar Gavran,  moj je  uvjet bio da ona bude organizacijski voditelj, a ja umjetnički jer, moram biti iskren, ja malo bježim od tih organizacijskih stvari i meni je draži ovaj umjetnički dio, pisanje i to. Ona je tad pristala jer dosad nije imala toga iskustva, a kasnije je vidjela da sam ju uvalio u teški posao. Ali, svejedno, jedno drugom pomažemo i na jedan lijepi način surađujemo i volim surađivati sa svojom suprugom. Razmišljamo o kazalištu, o umjetnosti, o životu, a onda je ta suradnja lagana i ugodna. Naravno, ne mislimo uvijek isto o svemu, ali imamo puno zajedničkih, dodirnih točaka i zato je lijepo to što zajedno  i u poslu surađujemo. Neki moji kolege živjeli su s glumicama, a da nikad nisu surađivali , znači,  samo su se na jednoj razini našli, ne na svim razinama. Ja ne bih mogao  tako živjeti s nekim, da nismo u svemu slični.

U nekim svojim djelima kao što je roman „Klara“ dosta pozornosti posvećujete analiziranju ženskih likova. Što mislite kakav je položaj žene u današnjemu društvu  i je li se on promijenio od kada ste počeli pisati?
Bolja je situacija u društvu danas nego prije 30 godina, ali mislim da je još uvijek pred ženom puno više prepreka da bi se ostvarili svi planovi, znači obiteljski, društveni, poslovni i emotivni, nego pred muškarcem. Upravo to je razlog zašto ima puno ženskih likova u mojim tekstovima.  Od romana „Klara“, „Judita“ do „Jedini svjedok ljepote“,  do drama kao „Sve o ženama“. Žene su mi zanimljiviji kao likovi nego muškarci, zato što je njima teža sudbina  nego muškarcima, a onaj junak pred kojim je više prepreka da bi se ostvario u svom životu, literarno je i dramski zanimljiviji nego onaj pred kime je manje prepreka.

Uspješno ste u svojim djelima „oživjeli“ biblijske likove kao što su Judita, Poncije Pilat i drugi. Otkud zanimanje za tu tematiku?
Ja sam kao neki mali preobraćenik.  1999. godine  okrenuo sam  se kršćanskom pogledu na svijet i onda nije čudno da sam se tada okrenuo biblijskim motivima i nekih pet godina ispisivao sam tragedije iz biblijske teologije, „Judita“, „Krstitelj“ i „Poncije Pilat“. Meni se čini da bi pisci svake generacije  na početku trebali prepričavati biblijske priče jer, kada pišem svoje romane nadahnute Biblijom, ja se obraćam suvremenom čitatelju.  Volim pisati o tom vremenu od 2000 godina kada su ljudi otkrivali svijet, sve odnose među ljudima, religiozna životna pitanja.  To mi je zanimljivo i to mi je upečatljivo i  mislim da je važno našim ljudima od kojih su mnogi izgubili duhovno uporište i jako su zbunjeni vremenom u kojem žive.
 
U današnje vrijeme sve više čujemo kako ljudi, posebice mladi, sve manje čitaju. Zašto je prema Vašem mišljenju važno čitati i kakva budućnost očekuje knjigu?
Pa,  teško je reći da manje čitaju. Uvijek se kuka da se manje čita. U moje doba u razredu je četvero - petero čitalo, drugi nisu, a sad je ipak možda malo bolja  situacija. Ljudi se malo boje ovog novog medija što se zove internet. Ali, svakih 10 do 20 godina dođe novi medij i svi se uplaše da će on potirati prijašnje medije. Tako je bilo kada se pojavio film, tako je bilo kada se pojavio radio, televizija i tako je bilo kada se pojavio internet. Uvijek nova tehnološka opcija fascinira ljude 10 do 15 godina i onda pomisle da je cijeli svijet izliječen, ali naši međuljudski odnosi, prijateljstvo, ljubav, zavist i to postoji isto, i te tehnološke naprave i novotarije ih ne mogu promijeniti . Novi medij nađe mjesto koje mu pripada. Niti je film uništio kazalište, niti je televizija uništila film, niti je internet uništio televiziju i film, nego se oni svi nadopunjuju  na neki način, samo je bitno da se mi ne zaludimo previše. Bilo je 50-ih godina u Americi slučajeva da su žene koje su bile domaćice od 10 do 12 sati gledale sapunice na televiziji, od ujutro do navečer, od toga poludjele i trebale psihološku pomoć.  Tako sad imamo situaciju  da se mladi i zreli ljudi, pogotovo koji surfaju po internetu,  zalude i da više nemaju normalnog života ni normalne komunikacije, da su još uvijek zabljesnuti tom novotarijom koja im je, eto, zanimljiva. Meni je fantastično kada treba ići na neko putovanje, kada treba pitati gdje, što i kako, kada se tamo dođe, koliko se putuje i saznam nešto novo. Moje je surfanje gotovo u petnaest do dvadeset minuta , uzimam od toga ono praktično i gotovo...  Ne fasciniram se time.

Doživljavate li svoj posao stresnim i napornim ili vam pruža čisto zadovoljstvo?
Pisanje mi čisto zadovoljstvo pruža, ali ono u kazalištu, nastanak jedne predstave… Koliko god bio lijep i pruža mi zadovoljstvo, prve čitaće probe, premijere, poslije je sve više stresniji . Jednostavno je nemoguće napraviti kazališnu predstavu u koju je puno ljudi uključeno, a da to ne bude i stresno i problematično. Jednostavno, kazalište je komplicirani mehanizam koji traži puno toga.

 Što Vam trenutno oduzima najviše vremena?
Organizacijski aspekt Teatra Gavran. Inače,  samo pisanje meni je čisto zadovoljstvo i tu se ja dobro organiziram. Obično negdje pobjegnem, na neki otok, Lošinj ili Šoltu, i onda tamo u deset do petnaest dana napravim više posla nego u dva mjeseca ovdje.

Čitaju li Vaša djeca Vaše romane i kakva su kao književni kritičari?
Imam samo jednog sina i više voli gledati moje stvari nego ih čitati, uvijek je strog, uvijek daje neke primjedbe, ali kada mu se nešto jako svidi, onda on to zna i reći. Budući da  se  on sada bavi glumom, sada ja njega gledam, ja njemu dajem kritike, ali to je dobro jer oni koji su ti u blizini iskreno kažu ono što  misle bez lažnih pristupa, onako najiskrenije. On ima drukčije sklonosti od mene, on voli fantaziju, a ja više volim realističku literaturu i tu se razilazimo, što je dobro, ali kada je u pitanju kazalište, onda imamo jako puno zajedničkih stavova.

Kako se nosite sa slavom i ima li ona i negativnih posljedica za Vas kao pisca?
Ne bih to nazvao slavom, ali rano sam počeo kao pisac, s 22 godine, i naučio sam da mi iziđe slika u novinama, da dajem intervjue na televiziji i na radiju i to mene više ne fascinira. Tu ima i pozitivnoga i negativnoga. Pozitivno je kada te ljudi prepoznaju, žele ti nešto lijepo reći, a  negativno je to što ne možeš pobjeći u svoju intimu, što ne možeš otići u neki restoran i u tom trenu ne pričati jer si u drugom društvu i u okolnostima. Ja imam tu sreću da imam jako puno čitatelja koji vole ono što ja radim i to njihovo zadovoljstvo i mene hrani i neusporedivo više ima toga lijepoga što sam doživio uz svoj posao. Nijedan život nije jednoznačan, nije samo crn ili samo bijel. U mojem poslu ima i ovoga negativnoga, a ne samo pozitivnoga.
 
Čime biste se u životu bavili da niste književnik i dramatičar?
Mislim da bih bio profesor književnosti jer me nastava zanimala. Kao učiteljsko dijete, to mi je bilo blisko, miris zbornice, živio sam u školi, tako da mislim da bih bio prosvjetni radnik.

Nabrojite nam pet stvari bez kojih ne biste mogli živjeti.
Bez kojih ne bih mogao živjeti? Pa… Bez moje obitelji, bez mojih prijatelja, bez književnosti, bez kazališta i bez prirode! Volim šetnje, volim plivanje, mogu šetati koliko treba i plivati mogu sat vremena. (smijeh)

Mnogo je djece i mladih u našoj školi i u našoj domovini nadareno za pisanje. Što biste poručili i savjetovali djeci koja razmišljaju o profesionalnom bavljenju pisanjem?
Ako imaju veliku potrebu za pisanjem, sigurno  će se time baviti. Ako žele zaista biti dobri  u tome, onda se ne mogu zadovoljiti prvom verzijom koju napišu. Trebaju svoju prvu verziju dati dobrom prijatelju na čitanje, trebaju osluhnuti njegove primjedbe  i od toga uzeti ono što misle da je dobro i odbaciti ono što misle da nije bitno, ali je bitno da se usavršavaju u tome. I, što je najvažnije,  neka pišu samo onda kad imaju veliku želju i veliku potrebu ispripovijedati neku priču. To nije posao kao i svaki drugi. Taj posao ima smisla samo ako je to istinska potreba, a ne nekakav radni zadatak.

Gospodine Gavran, hvala vam na razgovoru i posjetu našoj školi. Želimo vam puno uspjeha u životu i radu.
Hvala vama!