Život dosta buran

Želite li dobro pisati, puno čitajte!

Kako bi ste sebe upisali u 5 riječi?

Život dosta buran, previše toga sam usporedno radio u svome životu i zato nikad nisam dobro završio ono što sam htio.

Odakle vam ideja o pisanju romana o Smogovcima?

Ideja su djeca koju sam pratio na putu u školu i na ulici, na trgovima, na igralištima. Djeca su nešto stvarno prekrasno, onda poslije se pokvare nažalost. Onda ja, kad se pokvare, pišem neke pokvarene knjige, ali Smogovci su stvarno nešto posebno. Nisam  niti mislio da će to biti toliki uspjeh, ali kako je napisala jedna kritičarka,  Smogovci su na početku krenuli dobro i tako se nastavilo do dana današnjeg.

Čime ste se još bavili u svome životu, osim pisanjem?

Bio sam ja svašta… bio sam novinar, bio sam ravnatelj kazališta, bio sam direktor jedne filmske kuće, bio sam gradski vijećnik u gradu Zagrebu,  zastupnik u zastupničkom domu sabora, prvi ravnatelj Hrvatske radiotelevizije pod tim imenom. Bio sam i ravnatelj kazališta „Trešnja“.

Bez čeka ili koga nikad ne biste mogli živjeti?

Ah, bez mačke (smijeh), ali volim i pse, općenito, strahovito volim životinje.

Jeste li se ikada poželjeli baviti nečim drugim?

Jesam, jesam, ako se radi o književnosti, o pisanju, svaki dan sam to poželio, odkad sam počeo pisati i tako do dana današnjeg.

Kako vidite književno stvaralaštvo danas u Hrvatskoj i mislite li da knjiga ima budućnost u borbi s modernim tehnologijama i medijima?

Pa knjiga će se prilagoditi. Mislim, vi ćete jednostavno knjige čitati, već danas možete čitati online, ali za onoga sladokusca, za onoga ljubitelja knjige,  knjiga će ostati vječno u tom obliku, isto kao i novine. Ja ne mogu zamisliti da ujutro pijem kavu pa moram čitati novine s ekrana, nego moram otići u kafić, uzeti kavu, zapaliti cigaretu, uzeti novine. Dakle, to je jedna tradicija koja će se nastaviti sigurno, isto kao i s knjigama.

Koliko je toga autobiografskoga u vašim djelima?

A malo, tu i tamo. Naravno da čovjek iz vlastitog iskustva ne potroši baš život da sjedi i pije pivo, nego zapaža po sebi stvari tako da to je onda to autobiografsko, ali baš da pišem svoju nekakvu autobiografiju, to sigurno ne. Imam nekoliko knjiga memoarskih, nekoliko više-manje žurnalističkih knjiga u kojima govorim i o sebi!

I posljednje pitanje. Imate li kakav recept ili savjet za naše učenike koji žele postati pisci?

Imam, neka prvo puno čitaju, nema pisanja bez čitanja. To je možda i osnovno, a onda, naravno,  i zapažanja. Jedan trening koji daje tu jednu obrtničku školu dakle, to je zanat, to je obrt. Ako vi ne svladate taj zanat pisanja, nego odmah pokušate bacati svoje maštarije na papir, onda ćete se susresti isti čas s tim zanatskim problemom, dakle s tehnikom tzv. tehnikom pisanja. Ja to ne znam prenositi. Nikad se ne bih usudio nekome prenositi da se mora tako i tako početi pisati. Ali ima sveučilišta gdje se uči kako pisati!

Hvala to bi bilo sve!

Nema na čemu!