Nadahnuće za pisanje su djeca u svim prigodama i zgodama

Ako hoćeš imati curu ili dečka, moraš čitati knjige!

Povodom gostovanja u OŠ kralja Tomislava Našice intervjuirali smo poznatu i nagrađivanu spisateljicu za djecu i odrasle Melitu Rundek. Književnica je rođena u Zagrebu 1961. godine, završila je studij komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pisala je za razne časopise i radijske emisije. Radila je kao kulturni animator, s nadarenom djecom, s prognanom djecom te održala niz radionica kreativnoga pisanja. Za rukopis romana „Psima ulaz zabranjen“ 1999. godine dobila je 1. nagradu „Ivana Brlić-Mažuranić“.

Prilikom književnog susreta posebno nas je zanimalo što književnica misli o  suvremenim medijima i potrošačkom društvu te njihovom utjecaju na odrastanje djece.

Koliko se dugo bavite pisanjem knjiga?

Cijeli život.

Koliko dugo Vam treba da napišete roman? Ili priču?

Ja sam poznata po tome da  jako dugo pišem svoje romane jer ih nastojim pisati najbolje što je moguće, tako da to zna trajati i po nekoliko godina. Napišem tekst, onda ga  zaključam, onda ga čitam, onda ispravim ono što mislim da se da bolje napraviti,  „glancam“ ga dugo vremena. Međutim, to isto ovisi, neke knjige napisala sam brže, za neke mi je trebalo više vremena, ovisi o obavezama i o drugim stvarima.

Kojim ste svojim djelom najponosniji?

To je uvijek najteže pitanje za jednoga pisca. Čovjek uvijek nastavlja pisati zato što misli da ta njegova najbolja knjiga još uvijek nije napisana. Eto, sad sam najzadovoljnija svojim posljednjim objavljenim romanom „Hrvač“, ali još se uvijek nadam da moja najbolja knjiga tek treba biti napisana.

KREATIVNOST KAO NAČIN OPUŠTANJA

Planirate li trenutno neku novu knjigu?

Trenutno mi se u glavi vrzma nekoliko ideja, a koja će se  probiti u prvi plan, treba vidjeti. Nekoliko je mojih tekstova kod izdavača i uskoro bi se trebali pojaviti.

Pronalazite li slobodno vrijeme i kako ga volite provoditi?

Svoje slobodno vrijeme volim provoditi najčešće u svojim hobijima. Bavim se i slikarstvom, izradom nakita, bavim se različitim oblicima kreativnosti i vidim to kao jedan način opuštanja.

Iz vašeg životopisa saznajemo da radite u knjižnici. Je li teško baviti se pisanjem i imati i drugi posao?

Teško je to reći.  Ne radim drugi posao koji nema nikakve veze s pisanjem. U knjižnici sve ima veze s  knjigama i s književnošću i to je jedan način komuniciranja s djecom i mladima. Ne čini mi se da je to veliki problem. Mislim da bi možda veći problem bio baviti se samo pisanjem, biti u četiri zida, ne komunicirati  ni sa kim i čekati da ti padne inspiracija na glavu.

VAŽNO JE POŠTOVATI DJECU

Iz vaših djela saznajemo kako dobro razumijete djecu. Jeste li to naučili od vlastite djece ili tijekom rada u školi?

Mislim da ta dobra komunikacija s djecom koju imam, a stvarno mislim da ju imam, proizlazi iz toga što ja djecu jako poštujem. JAKO POŠTUJEM, to podcrtavam crvenim flomasterom. Poštujem zbog toga što komuniciram s djetetom u sebi. Naime, ne biste vjerovali, ali svi smo mi stari isto nekad bili djeca. Ono što je bitno jest da čovjek to ne zaboravi i da bude u komunikaciji s tim djetetom  u sebi. U čovjeku, onako kao slojevi pijeska, slažu se sloj djetinjstva, sloj mladosti, sloj zrele dobi. Dakle, ako možeš komunicirati s djetetom u sebi, onda ćeš moći i dobro komunicirati s djecom i pisati za njih.

Je li vam rad s nadarenom djecom na neki način pomogao i potaknuo vaše književno stvaralaštvo?

Komunikacija s nadarenom djecom meni je bila vrlo poticajna i zanimljiva. Inspiraciju za pisanje crpim iz raznih sfera života. Nisam radila samo s nadarenom djecom, radila sam i s djecom koja imaju poteškoća u razvoju, radila sam s djecom u bolnicama, tako da mene sva djeca u svim prigodama i zgodama inspiriraju i potiču na pisanje.

Ima li razlike u pisanju za djecu i pisanje za odrasle?

Ima jako velike razlike. Postoje teme i načini obrade za djecu i mlade, a isto tako i ono što je za odrasle. Dakle, publika na neki način  određuje način pisanja, to su sasvim sigurno dva različita pisma.

O „HOLIVUDIZACIJI“  DRUŠTVA

Jesu li mediji, posebice internet i Facebook, obogatili ili osiromašili odrastanje današnje djece?

To je jedno jako komplicirano pitanje. Trebat će neki vremenski odmak kako bismo vidjeli što nam je taj tehnološki skok sve napravio. Ja nisam od onih „stare škole“ koji bi rekli da su internet i Facebook sve pokvarili. To su važni komunikacijski kanali. Ponekad se zapitamo kako smo bez Google-a uopće mogli živjeti, međutim, u svemu treba imati mjeru. Ta komunikacija na internetu nosi i  neke  opasnosti pa trebamo biti  oprezni. Upravo sam o tome više pisala u svojoj knjizi „Haj, ja sam online.“

U svojim romanima „Mirko i 7 prigovora“ te  „Kupit će ti tata koturaljke“ govorite o raznim oblicima nasilja i zlostavljanja. Koji su po vašem mišljenju uzroci toga nasilja i kako gledate danas na taj problem?

Mislim da mnogo pametniji od mene nisu dali jednostavan odgovor koji je uzrok zlostavljanja. Zlostavljanje postoji, nažalost, oduvijek. Na nama je da se trudimo da svijet bude bolji i da toga zlostavljanja bude manje ili da ga ne bude uopće. Važno je da o tome pišemo, važno je da o tome razgovaramo i važno je da to zlostavljanje detektiramo. Ja se nadam da moje knjige koje govore o zlostavljanju mogu pomoći i mogu dati neki putokaz kako se ponašati, kako prema nasilnicima, tako i prema žrtvama zlostavljanja.

Djeca i mladi danas su pod velikim pritiskom medija i potrošačkoga društva. Imate li savjet za njih? Kako prebroditi taj problem i kako se lakše nositi s njim?

Imam jedan dobar savjet, zvučat će jako starinski, a taj savjet je - čitati knjige! Svijet u medijima može biti jako pojednostavljen. Ja to zovem „holivudizacijom“ društva u kojemu se život naprosto  pojednostavlja. U knjigama postoji mnogo kompleksniji život. Postoje različite knjige koje obuhvaćaju različite probleme. Ne mogu reći da će vam knjige riješiti sve probleme u životu, ali su dobar putokaz.

U posljednje vrijeme, nažalost, sve manje djece i odraslih čita. Što mislite o položaju knjige danas i ima li ona budućnost?

Mislim da knjiga, naravno, ima budućnost jer se o propasti knjige priča već 200 godina, a knjiga nikako da propadne. Mislim da to što se manje čita nije baš tako prestrašno kao što se govori. Ima puno djece koja čitaju, ja imam puno književnih susreta i  moje knjige se prodaju, dakle netko to čita. Radim u knjižnici pa znam da puno djece čita, znam da puno odraslih čita. Dakle, mislim da je to pomalo i napuhavanje stvari i da nije to baš tako prestrašno. Jasno da svi moramo ipak nekako raditi na poticanju čitanja jer mnogi misle da to je tako bezvezna stvar u današnje vrijeme i da ima puno drugih zgodnih stvari, no ja uvijek djeci kažem: „Knjige su jako važne! Jako su važne i u smislu razonode i u smislu izražavanja.“ Znam često reći, ako hoćeš imati curu ili dečka, moraš čitati knjige jer se moraš znati izražavati. Pozoveš curu na sudar, izađete van, a  ti ne znaš dvije - tri suvisle riječi. Zašto? Zato što nisi čitao knjige. Dakle, mislim da knjige imaju vrlo praktičnu vrijednost. Ako hoćete naći curu ili dečka, morate čitati knjige.

Hvala vam na razgovoru i puno uspjeha u radu!

Intevjuirao: Martin Kuric, 5.b, Novinarska skupina