Miroslav se folklorom i tradicijskom baštinom bavi preko deset godina, polaznik je škole Hrvatskog folklora i predavač na seminarima panonske zone u Vinkovcima. Bavi se istraživanjem baštine poglavito našičkog kraja , ali i drugih dijelova Hrvatske poput Đakovštine, Valpovštine, Miholjačkog kraja, otoka Pašmana i drugih. Iskazao se kao voditelj folklornih sekcija i grupa u Našicama, Požegi, Vukojevcima, Feričancima i Crkvarima, a u skoroj budućnosti kao voditelj i autor izložbe vezane za tradicijsko odijevanje našičkog kraja.

Miroslav je otvorio sat prezentacijom starih narodnih dječjih brojalica, kojima su se koristila djeca u dječjim igrama prije puno, puno godina. Učenici 6.e razreda polako su počeli usvajati riječi brojalica:“ Ko' to kume tapa „,a Domagoj je veoma brzo naučio brojalicu i odmah ju je primjenio u razredu.

 „ Iš'o djeda u šumicu“već nakon druge brojalice počeli su svi u glas govoriti riječi brojalica  koje su danas osim u sjećanjima naših starih baka i djedova, gotovo iščezla.Ove dvije brojalice upotrebljavale su se prije igre ŽMIRAK ili skrivača.

 Brojalica „Kandilo“ se upotrebljavala kada su djeca bila u jednom velikom kolu ili više manjih kola, držeći se za ruke i šetaju u lijevu stranu dok pjevaju prvi dio brojalice,a na drugi dio pjevanja počinju trčati.

 Na četvrtoj brojalici „Poletjela mala lasta“, učenici su zdušno prihvatili inicijativu koju je pokrenuo Miroslav i uživali u brojalici, igrajući se i oponašajući lastu u letu. Djeca se drže za ruke i šetaju u lijevu stranu dok jedno dijete u sredini kola skakuće u desnu stranu na jednoj nozi i rukama maše. Na zadnju riječ pjesmice skoči pred nekoga i onda to dijete ulazi u kolo i glumi lastu.

Potom su svi učenici zajedno sa profesoricom Đurđicom Mašić i Miroslavom otišli u dvoranu da se okušaju u igri „Tučvanje“. Igra je izazvala slave oduševljenja među učenicima koji su se sa velikim zanimanjem posvetili igri, koja ih je oduševila, pokazala se zabavnom makar je njeno vrijeme davno zaboravljeno. Poanta igre je očuvati krug koji su napravili na zemlji oko sebe da limenka ili kvrga od drveta ne uđe u taj krug, dok druga djeca štapovima pokušavaju to napraviti , vi ih u istom trenutku sprječavate svojim štapom i onemogućavate njihove pokušaje. Onaj koji uspije utjerat limenku ili kvrgu od drveta u krug zauzima mjesto u krugu i igra se nastavlja.

 Druga dječja igra bila je „Tjeranje koluta ili šinje“. Cilj igre je što prije sa tjeralicom tjerati kolut ili šinju do cilja. Način igre: na startnoj liniji natjecatelji stoje u stavu pripravnosti, kolut ili šinju u okomitom položaju dodiruju tlo.Na znak suca natjecatelji nastoje tjeralicom gurati kolut ili šinju prema ciljanoj crti tako da se kolut ili šinja kotrlja po tlu.

 U toj igri vrijeme je brzo prošlo i došao je kraj sata. Na kraju sata napravili smo zajedničku fotografiju za uspomenu i djeca su zadovoljna otišla sa sata.

 Ovo je bilo jedno predivno iskustvo, koje nam je približilo neka davna vremena, bez  kompjutera, mobitela i drugih pomagala koje danas uzimamo zdravo za gotovo i približilo nam stare vrednote i uvid u sasvim drugačiji način poimanja zabave i igre. Ovaj sat razrednika odrađen je u sklopu projekta „Sportom protiv nasilja“, gdje se kroz dječju igru kao aspekt sporta i kulturnu baštinu kao društveno odgojnu cjelinu htjelo ukazati na simbiozu navedenih stvari i pritom se htjelo ukazati da su tadašnje igre uglavnom težile socijalizaciji i dijalogu među djecom, za razliku od današnjih dana, kad je većina djece prikovana uz mobitele i kompjutere u svojim malim svjetovima izolirani i usamljeni. Poučeni ovim primjerom, smatramo da bi se ovakav pozitivan trend trebao nastaviti i u budućnosti.