Rođena je u Orahovici 1965., u obitelji Elizabete i Antuna Paulića nakon završene našičke gimnazije, diplomirala je 1987. studij Razredne nastave na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Zaposlila se najprije u Bužimu (Republika BiH), a zatim dolazi u našičku OŠ radeći na određeno vrijeme u područnim razrednim odjelima ( Vukojevci i Gradac ). U međuvremenu se udala i otišla u Vinkovce, ali zbog teških ratnih okolnosti godine 1991. veaća se s dvoje male djece i radi privremeno u Markovcu i Velimirovcu. Godine 1992. zasniva stalni radni odnos u OŠ Dore Pejačević, a izgradnjom OŠ kralja Tomislava prelazi u našu školu, gdje radi sve do pojave teške bolesti i smrti.

Bila je najbolja učenica i mnogima pouzdana prijateljica u školi, jedna od najmarljivijih studentica iako joj je život bio ispunjen patnjom zbog prerano izgubljenog oca i tegobnog življenja uza samohranu majku, mlađu sestru i brata.

Divna žena i majka, uvijek tiha, skromna, nenametljiva, samozatajna, odgovorna, izuzetno vrijedna. Kulturna, pažljiva i nježna – takva je bila naša učiteljica Branka. Uzor učenicima, kolegicama i kolegama, pouzdana suradnica, strpljiva poučavateljica. Svojim je primjerom, nepresušnom znatiželjom i rješavanjem omiljenih joj kviz-igara poticala suradnike na stalno usavršavanje. Radila je jednako kvalitetno u redovnoj nastavi i izvannastavnim aktivnostima. Djeca nikada ne zaboravljaju svoju prvu učiteljicu! Ona ih nauči prvim slovima, cijeloga života pamte boju njezina glasa, geste i pokrete, nježne poglede i dodire ljubavi. Pamte je imenom, likom i djelom. I kad je blaga i strpljiva, kada je stroga i zahtjevna znaju da ih voli i vodi ususret samostalnosti, zrelosti i punini života.

Imajući uvijek pred sobom dječje oči koje prate svaki njen pokret, upijaju u sebe svaku njenu riječ, blago je prelazila preko njihovih nestašluka. Učila ih je redu i ponašanju u mnogo većem kolektivu no što je obitelj. Znala je pronaći put do svakog dječje srca, zato je stekla povjerenje i poštovanje učenika i roditelja.

Odana obitelji koju je često spominjala s ljubavlju i ponosom, predana učiteljskom poslu i vjeri u Božje milosrđe, voljela je svoj život. U toj vjeri, ljubavi i nadi Branka i njezin suprug Ante odgajali su i svoju djecu: Matiju, Viktora i Brigitu. Baštinili su njihovu darovitost, marljivost i veliko znanje o sebi i svijetu u kojem živimo. Postali su prepoznatljivi i dragi učenici.

Branka je uvijek znala prepoznati potrebe djece i poštovati njihovu osobnost u darovitosti, u posebnim potrebama i bolesti. Znala je prenijeti znanje i poticati djecu na učenje, u tome je njezino iznimno učiteljsko umijeće i pedagoško postignuće. Odgojila je mnoge naraštaje razvijajući u njima osjećaj za lijepo, plemenito i dobro, vjerovali smo da će raditi još dugo, dugo, ali bolest je bila jača.

U Knjizi propovjednikovoj piše: za sve postoji vrijeme – vrijeme rađanja, življenja, patnje i umiranja… da bismo mogli živjeti vječno u Kristu.

Neka joj je vječna slava i hvala za sve što je ostvarila tijekom svoga kratkotrajnog, ali plodonosnog života u školi i obitelji, u našem gradu i Markovcu Našičkom – naselju njezina djetinjstva i mladosti.

Draga naša Branka, tvoj lik i veliko srce ostaju zauvijek uz nas u dragom sjećanju! Neka te Gospodin blagoslovi i primi u zagrljaj vječne dobrote i ljubavi jer si Njegovo ljubljeno dijete!