IZLET  U  ZAGREB

Okupili smo se u 15 do 6 ujutro ispred naše škole. Prebrojali smo se te u 6 h krenuli iz Našica. Svi smo bili malo pospani, ali smo se s vremenom razbudili te pjevali, razgovarali i rješavali križaljke. Nekoliko puta smo stali te kupili nešto za popiti ili pojesti.

Vožnja autobusom je bila ugodna te smo brzo stigli u Zagreb. U 10 sati smo došli ispred katedrale. Krenuli smo prema ZKM – u ( Zagrebačkom kazalištu mladih ) i putem promatrali štandove gdje su zagrebački srednjoškolci učenicima osnovnih škola i građanima predstavljali svoje škole.

Prije početka kazališta našli smo se s majkom Luke Ritza, upoznali smo se i s nama je bila na predstavi. Podijelili smo karte, ugodno se smjestili i pričekali da predstava počne. Gledali smo predstavu „ Ovo bi mogla biti moja ulica “.

Predstava je inspirirana pričom o zagrebačkom sedamnaestogodišnjem  maturantu grafičke škole Luki Ritzu koji je preminuo nakon desetak dana u bolnici od cipelarenja, premlaćivanja. Pet maloljetnika i mlađih punoljetnika napali su Luku na zagrebačkom „ Mostu  slobode „ kraj Bundeka kada se vraćao kući u kasnim večernjim satima zajedno s prijateljem zbog tri kune i mobitela koji je dao nasilnicima kada su ga tražili, nakon toga su ga iz dosade i zbog drugačijeg izgleda brutalno pretukli.  

 Predstava nije bila rekonstrukcija Lukinog ubojstva, nego je prikazano kako su se s time nosili njegovi roditelji, prijatelji, poznanici i susjedi. Predstava je bila vrlo emotivna, žalosna i zanimljiva. Mnogi od nas nisu mogli da ne puste suzu. Oduševili smo se i voljeli bi sad češće ići u kazalište.

Nakon predstave Stjepan Đanić je pozdravio u ime razreda gospođu Suzanu Ritz, a  Ivona Farkaš je poklonila monografiju grada Našica, slavonski narodni suvenir platneni nadstolnjak i crtež Luke kojeg je nacrtala učenica Kristina Prišć iz 8.d razreda.

Svi zajedno smo se slikali s majkom Luke za uspomenu. Otišli smo s gospođom Suzanom posjetiti Lukin grob. Ivona Farkaš i Matko Benić zapalili su svijeće. Ivona Stošić i Ivona Farkaš stavili su zapaljene svijeće na Lukin grob i pomolili se. Razgovarali smo s gospođom Suzanom Ritz i krenuli prema Tuheljskim toplicama.

Do toplica nam je bio potreban sat vremena vožnje. Na ulazu smo svi dobili narukvice s kojima smo otvarali ormariće, ulazili u bazene i plaćali hranu, sladoled itd. Kupali smo se 3 sata. Svi smo se nakupali i odlično proveli. Otuširali smo se, obukli te okupili na ulazu. Krenuli smo kući. Putem smo bili umorni, ali smo imali još snage za razgovor, igre i pjevanje. U 10 sati navečer smo stigli i dočekali su nas roditelji.

Proveli smo se odlično. Predstava nam je bila super. Drago nam je da smo upoznali gospođu Ritz, s njom popričali i posjetili Lukin grob. Žao nam je što se ulično nasilje sve više povećava, ali nadamo se da će što veći broj ljudi pogledati tu predstavu i pokušati to spriječiti. Ovaj dan ćemo svi dugo pamtiti.      

OVO BI MOGLA BITI MOJA ULICA

“Ovo bi mogla biti moja ulica” predstava je koju smo 5.svibnja 2011.g. pogledali u Zagrebačkom kazalištu mladih.
U 10 sati smo stigli u Zagreb te pričekali da predstava počne. Deset minuta ranije smo se smjestili u kazalište i u 11 h predstava je počela. Ono što smo vidjeli sve nas je ostavilo bez daha. Vrlo je poučna, zanimljiva i tužna. Inspirirana je pričom o zagrebačkom sedamnaestogodišnjem  maturantu grafičke škole Luki Ritzu koji je preminuo nakon desetak dana u bolnici od cipelarenja, premlaćivanja. Pet maloljetnika i mlađih punoljetnika napali su Luku na zagrebačkom „ Mostu  slobode „ kraj Bundeka kada se vraćao kući u kasnim večernjim satima zajedno s prijateljem zbog tri kune i mobitela koji je dao nasilnicima kada su ga tražili, nakon toga su ga iz dosade i zbog drugačijeg izgleda brutalno pretukli. Predstava je posvećena Luki, njegovim roditeljima, prijateljima i svim žrtvama maloljetničkog nasilja. Ona je pokušaj potrage za boljom budućnosti. Radnja  započinje pjesmom njegove prijateljice Larom Janić. Zatim se glumci spuštaju dolje na svoja mjesta te se više radnja događa u istom trenutku. Vrijeme radnje je 3 dana poslije Lukine smrti i još nisu našli krivce. Njegovi prijatelji još teško prihvaćaju da ga više nema i ljuti su na policiju. Očevidaca ima, ali svatko šuti iz svojeg razloga. Još su svi u šoku, svi se nose s problemima poslije. Svatko na svoj način pokušava preboljeti Lukinu smrt. Počinitelj potječe iz stresne obitelji. Otac je tukao majku i njega. Nitko ne sluti što je zapravo napravio. Brat, jedan od očevidaca, nazvao je hitnu i pobjegao. Policajka, majka njegove prijateljice,  također očevidac, nikad nije pucala iz pištolja pa ni tad. Roditelji  njegovog najboljeg prijatelja rade u inozemstvu te ga gnjavi školski psiholog da bi popričao s njime o tom događaju kao bi mu pomogao. On na sahranu dolazi u plavom sakou i kose obojane u zeleno, jer su se na zadnji dan škole dogovorili da će se tako obući, ali Luka ne može doći na zadnji dan. Predstava završava sahranom te glumci čitaju imena nekih žrtava uličnog nasilja. Publika nije mogla vjerovati, a ni ja. Pustila sam suze i drago mi je da sam pogledala tu predstavu. Emocije su me preplavile. Ova  predstava se obraća svim  onima koji su na bilo koji način svjedočili nasilju: žrtvama, djeci, susjedima, nasilnicima, roditeljima, učiteljima, slučajnim prolaznicima, predstavnicima policije, pravosuđu …Trebali bi je svi doći pogledati ovu  poučnu, zanimljivu i tužnu predstavu.
Drago mi je da smo popričali s gospođom Ritz te posjetili Lukin grob. Zapali smo mu svijeću i pomolili se za njega.  Bilo je veoma emotivno, poneki su i zaplakali na grobu Luke. Luka je sada na boljem mjestu i neće ga se zaboraviti. Njegovi prijatelji i roditelji uvijek će ga voljeti i zauvijek će nam ostati u sjećanju.