Prema jednoj apokrifnoj priči, romski glazbenici daju šestogodišnjim dječacima malu violinu i posjednu ih usred romskog orkestra. Dječaci ne dobivaju nikakve upute, ali mogu svirati što hoće dok ostatak grupe svira; kakve god čudne, pogrešne zvukove proizvodili, zna se da će ih pokriti svirka ostalih. Oni se pokušavaju uskladiti s onim što čuju i relativno brzo nauče igrati ulogu u kolektivnoj glazbenoj produkciji.

H. S. Becker, Svjetovi umjetnosti