Jedan svećenik je napisao...

Vrijedno je razmotriti ove riječi:

Umrla je Anna Przybylska.

Mlada žena. 

U mojim godinama.

Rak gušterače.

Tragedija je tim veća što je troje djece ostalo bez majke.

Danas svuda nailazim na odlomke iz raznih intervjua s glumicom.

U jednom od njih rekla je da bi 'voljela vidjeti proljeće'...

Samo proljeće...

Mi ljudi stalno trčimo za „velikim“ stvarima. Želimo „velike“ pobjede. 

Želimo pobjeđivati u svim i bitkama i biti oni pred kojima će se prigibati koljena ili barem nositi ime o kojem će se govoriti. 

Želimo biti popularni i važni.

A život na zemlji je tako krhak.

Prolazan.

Sad jest i odjednom nije.

Kao da netko ugasi svjetlo.

I brinemo se. Naša kosa polako sijedi. Preplavljuje nas depresija, padamo u očaj i gubimo volju za životom.

A možda se umjesto toga vrijedi diviti proljeću?

Ili jeseni. Okusu jabuke. Gljivama u košari. Pticama na žici.

Stanite u polje i zagledajte se prema Suncu...

Ili je možda vrijeme da navečer sjednete s voljenom osobom... popijete čaj... zapalite svijeću od lavande... pročitate dobru knjigu i izgubite pojam o vremenu. 

Ili je možda vrijeme da uživamo u pjesmi...

Ili da napišemo svoju. 

Kad ste zadnji puta promatrali izlazak Sunca?

Ili prošetali poljima van grada?

Sjeli uz rijeku i promatrali kako teče...

Koliko samo stvari ne primjećujemo, koliko smo mali...

Bože, nauči me uživati u malim stvarima ...

A Anna je, prije nego je umrla, rekla u jednom intervjuu:

"Ispovijedala sam se prvi puta nakon 13 godina. Sad sam opet prijatelj s Bogom, svake nedjelje idemo na kavu. Jako se dobro osjećam s ovim prijateljstvom, ali nikome ne namećem svoju vjeru i ne prisiljavam druge da mi se pridruže na kavi. Popili su kavu ove nedjelje. Ali vjerujte mi, nakon ovih susreta osjećam se puno lakše. I mislim da sam u novom starom prijatelju pronašla svrhu i smisao životnih lekcija kroz koje sam prošla... "

Znate, dani su krhki.

Uživajte...

(Fra Matej)