Prognanik. Riječ koja me obilježavala, posebno kad sam je vozaču busa u Zagrebu objasnila bez riječi, pokazujući mu žuti karton umjesto pokaza. Sjećam se tog sažaljivog pogleda. Svjesna da nemam više doma ni igračaka, da su mi prijatelji i rođaci raštrkani kod svojih prijatelja ili rođaka, živjela sam u iščekivanju kad ću ih ponovno vidjeti. Hoćemo li se zaboraviti? Kad igrali smo se plastičnim puškama i dok smo jahali na savinutim čempresima nismo ni slutili da će nas ljudi s pravim oružjem istjerati iz vlastitog djetinjstva. 

Neki dan čovjek je sa skupinom ljudi prolazio kraj naše kuće i rekao im kako je na ovu kuću pala prva bomba. 

Ne samo na kuću, dragi prolazniče. Pala je na sve naše snove, nadanja i bezbrižnost. I ne, nikad više nije bilo kao prije. 

Ratna djeca se promijene, prebrzo odrastu, snove ostave po strani i kreću nesigurnim koracima naprijed.(Ana Jusić)