Nakon predstave pogledali su i izložbu Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja uz stručno vodstvo.  Učenici su se družili s redateljicom predstave Petrom Radin koja im je darovala bilježnice i drvene boje.  

Prema reakcijama rekli bismo da su im se i predstava i izložba svidjele, a od svoje učiteljice i redateljice predstave dobili su i domaću zadaću u kojoj trebaju osmisliti priču o jednoj slici sa izložbe prema vlastitom izboru.

  Helga Mihaljević Jurić

U nastavku možete pročitati literarne radove učenika. 

     VLAHO BUKOVAC

                                                          ALBAIDA

         Sve je počelo ovako. Alexander Cabanel odputovao je u Australiju, no najednom je zalutao u džunglu i izgubio se. I tako je on lutao po toj džungli. I dok lutao začuje se neko šuškanje. To je šuškalo punih deset minuta pa je Alexander odlučio provjeriti što je to. Kad je zavirio iza grma vidio je jednu lijepu ženu. Ona se također izgubila.

        Alexander se upoznao s tom ženom. Ta žena se zvala Albaida. Alexander i Albaida su se pokušali izvući iz džungle, no otišli su samo još dublje u nju. Najednom su naišli na jednu urušenu palaču. Oni su malo razgledavali te stare ruševine i uočili su jedan zlatni krevet. Taj je krevet bio jako velik i vrlo lijep. Taj je krevet jedini ostao čitav od cijele palače. Alexander je htio da Albaida legne u taj krevet kako bi ju mogao naslikati. Albaida je pristala na to i legla je u krevet. Kad je Alexander naslikao sliku, Albaida je izišla iz kreveta. Kad je izišla malo je gurnula jastuk i jedan papirić je pao na pod. Taj papirić je bio karta džungle. Alxander i Albaida su bili presretni. Uz pomoć karte su uspjel izići iz džungle. Albaida se pozdravila s Alexanderom i krenula kući, a Alexander je otišao u muzej pokazati svoju sliku.  Procjenjivačima se slika nije svidjela i htjeli su je baciti u smeće. Alexander je uzeo sliku i pobjegao jer nije htio da sav njegov trud ode u smeće. Otputovao je u Zagreb da ju pokaže. U Zagrebu se svima  svidjela Alexandrova slika pa ona još i danas stoji u Umjetničkom paviljonu.

Stari hrast

    Kad je Vlaho išao u školu ptice su pjevale, čuo se potok. Iznenada vidi stari Hrast kako raste iz kamena.Kad je bio blizu škole, neki ljudi su htjeli da barem netko naslika taj Hrast.No nitko nije znao put do tamo  pa je Vlaho htio sve ljude iznenaditi sa slikom.

Svaki put kad bi Vlahi završila  škola,on bi malo po malo slikao sliku.Ljudi su ispod toga hrasta brali žireve i davali divljim svinjama da ne umru od gladi.Vlaho je ponekad zvao profesora Cabarnela da mu pomogne sa slikom,  no on je to odbijao.Morao je biti brz jer je bila jesen i stablo je malo po malo gubilo lišće.

Kad je Vlaho završio sa slikom pokaže on ljudima,a ljudi su bili presretni.Dok su se oni veselili, Vlaho pita ljude:“Zašto tako volite to stablo?“,a ljudi mu odgovore:“Zato jer je to drvo središte između ova dva grada.

Zbog te slike Vlaho je postao još poznatiji slikar,a ljudi su ga svi voljeli i kao  prijatelja.

                                                Dalmatinski ribari

Slika prikazuje surov dalmatinski otok na kojem živi samo nekoliko siromašnih otočana. Grupa dobrih ljudi odlučila je pomoći stanarima otoka tako da ulove ribu kako bi otočani imali dovoljno hrane dok se skrivaju od bure koja dolazi.

Dok su dobri ljudi sretno sakupljali ribu u mrežu, jedan mudri starac i znatiželjno dijete otišli su vidjeti što se to u njihovoj uvali događa.

Kada su starac i dijete došli do uvale imali su što vidjeti -  kutije pune srdela, kokota, listova, piceva, pa čak i nekoliko morskih pasa. Prvo su pomislili da su to lopovi i počeli su vikati i svađati se sa grupom dobrih ljudi. No kada su im ljudi objasnili da su oni složna grupa sa otoka Brača, Raba, Cresa, Šolte i Italije koja pomaže siromašnim ljudima na suhim i zabačenim otocima, otočani su im za zahvalu pripremili veliku i ukusnu gozbu!

„RIBARI“

„Ajmo, ajmo!“ - kaže Marko, vođa luke i potiče ekipu. A Matija viče: „Duje, povuci! Sve je spremno.“ Stipe im se pridruži jer je vidio da se muče, pa im je pomogao, da budu ravnopravne strane. Ali pođe po zlu jer Duje preslabo drži mrežu pa su ribe počele ispadati iz mreže. Došao im je Roko u pomoć. Momci su uporni u potezanju mreža. Potrebna je velika snaga jer se ulovilo puno ribe u mrežu. Ribu izvlače iz mreže, pa je Filip stavlja u pletenu košaru koja će uskoro biti spremna za prodaju.

         FANTAZIJA  GLAVE  OBITELJI

     Živjela jednom obitelj Orlović. Gospodin Ivo Orlović bio je  dobar prijatelj s Vlahom Bukovcem. Ivo je rekao Vlahi da naslika njegovu obitelj i Vlaho je pristao na to.

     Vlaho je toga dana dobio veliku ispiraciju i počeo je slikati : crvena ,žuta, zelena ,plava... lete na sve strane.

Malo gore, pa lijevo, i nakon dva dana... eto slike. Vlaho nije mogao prestati gledati tu sliku. Gospodin Orlović bio je jako zadovoljan sa slikom i   rekao je Vlahi da ima savšršeni talent i da ga mora iskoristiti.

      I na kraju gospodin Orlovac je stavio tu sliku u muzej.

         PORTRET

 Jednom živio jedan gospodin. Bio je siromašan. Jednog dana mu je netko pokucao na vrata i pitao ga  želi li da naprave njegov portret, a da će mu zauzvrat dati puno novaca. Gospodin se s time složio.

Započeli su tako da su ga obukli u crni kaput i počeli slikati. Za sliku, da  bi se naslikala  bilo je potrebno dva tjedna . Kad je slikar počeo odlaziti, gospodin ga je pitao:“ Zašto si od svih ljudi   slikao baš mene?“ .Slikar je odgovorio:“ Zato što ti imaš nakrivljen nos na lijevu stranu!“

PORTRET JOZEFINE ŠKARICE

     Prije  115  godina  Vlaho Bukovac prolazio je trgom. Sunce  mu je žarko  grijalo  lice. Golubovi lete sa svih strana,a  vrapci  trčkaraju  po  ulicama. No,  za pet minuta,  nakon svega

lijepoga, odjednom pokažu se veliki sivi oblaci. Počela je jaka tuča. Vlaho je tražio drvo da se ispod njega skloni. Ali oko mu je zapelo za jednu trgovačicu. Oči plave, a kosa narančasta   kao i ono lijepo sunce na nebu. S velikim bijelim šeširom i s  bijelom haljinom trčala je po ulici. Vlaho je  dugo gledao u nju.

A nije ni primjeio da ga je ona vidjela. Pa se nasmije.  Vlaho ju upita: „Bi li ti da ja napravim jedan portret na kojem bi se ti prikazala?““Može!“ odgovori djevojka. Sutradan su se naši u Vlahinoj kući. Jozefina je bila spremna,ali Vlaho je primjetio da nešto nedostaje.Na šešir joj je stavio umjetno voće,a na kauč je stavio lijepu žutu plahtu. Jozefina sjedne na kauč , a Vlaho je počeo slikati.

    Bilo je boja i radosti u tome portretu. Portret je bio gotov za dva tjedna. Vlaho je portret stavio u muzej u Parizu. Za dvije godine, Parižanima se nije svidio portret. Nisu znali što će s njim. Neki su čak i predložili da je bace, ali Vlaho to nije mogao dopustiti. Pa se sjetio da portret mogu odnjeti u Hrvatsku.

I dan danas ta slika stoji na velikome zidu. A sunce je obasjalo cijeli Umjetnički paviljon.

Slika dječaka Huga

          Vlaho Bukovac je otputovao u Francusku. Imao je sastanak s Napoleonom. Kad je stigao u Napoleonovu palaču on je ostavio pismo. U pismu je pisalo:“Ja sam u važnoj bitci. Nacrtaj portret moga sina Huga“.

Sin je bio jako nemiran i nije mogao dugo čekati za portret. Vlaho mu reče:“Moraš biti miran za portret  i tvoj tata  će pobijediti u bitci“.

         Kada je nacrtao portret, Vlaho mu ga pokaže, a Hugo kaže:“Veličanstveno si me nacrtao“.A zaboravi što mu je Vlaho rekao. Kada se Napeleon vratio, vidi portret i zahvali Vlahi. Napeolon stavi portret u svoju sobu za uspomenu na svog sina.

DJEVOJČICA S DRAPELJOM

Vlaho je šetao ulicama kad je vidio jednu djevojčicu sa drapeljom. Stajao je i gledao u nju no Vlaho trepne i djevojčica nestade. Bilo je tu nešto čudno no nije ga to zanimalo. Opet je šetao i šetao i opet vidi istu djevojčicu i priđe joj i kaže: „Mogu te povesti kući.“ Vlaho joj kaže da pojede nešto i sjedne na stolac. Potom Vlaho izvadi stvari za crtanje i krene crtati djevojčicu, a da ona to nije ni znala.

Opet su zajedno hodali po gradu i kupili nešto za jesti, no naiđu na neke balavce koji kažu Vlahi da je  slika ružna. Vlaho se naljuti i opusti se. Još su ga provocirali, a Vlaho ih je ignorirao. Vratili su se kući a Vlaho pita djevojčicu želi li da objavi ovu sliku. Ona se razveseli i kaže da može.

I Vlaho je objavi.

 SLIKA OBITELJI BUKOVAC

Jednog lijepog sunčanog dana, tata nije išao na posao, jer je bio praznik. Odlučio je povesti na izlet svoju ženu i četvero male dječice. Žena je bila jako sretna, zato što puno vremena provodi u kući, čuvajući najmlađu curicu, dok su stariji sin i najstarije blizanke u školi. Nakon škole i napisanih zadaći, ona često iziđe sa svo četvero u vrt, ali rijetko svi zajedno idu sa tatom na izlet. Zato joj je ovaj dan bio poseban.

Izabrala je za djecu najljepšu odjeću, a i sebe je posebno uredila. Tata je pomorac pa često plovi i koji puta se dogodi da ga nema duže vrijeme. Zato su im ovakvi trenutci kada su svi zajedno posebni i svi su jako sretni.           

Družili su se cijeli dan, pojeli sladolede i kolače. Puno su hodali kroz prekrasne parkove, a najmlađu sestru su morali i nositi, malo tata, malo mama. I ostala djeca su se jako umorila. Kasnije su došli do jedne duge kamene klupe na koju su mogli svi skupa sjesti. Tu su se odlučili odmoriti i uživati u prekrasnom pogledu na svoj grad i prirodu. 

                                                    VLAHO BUKOVAC

Jednom je Vlaho Bukovac upoznao jednu lijepu Crnogorku. Crnogorka je nosila crnogorsku narodnu nošnju. Vlaho Bukovac se zaljubio u nju. Išli su na ples. Putovali su brodom. Tako mu je bila lijepa da ju je morao naslikati.

        Kada je naslikao sliku, slika je učinila čudo. Francuski arhitekt Gustave Eiffel, koji je izgradio poznati toranj u Parizu, vidio je tu predivnu sliku. Kada je na slici vidio crnogorsku narodnu nošnju, bio je toliko zadivljen da ga je inspirirala da izgradi toranj koji svojim izgledom liči na čipkastu haljinu Crnogorke sa slike Vlahe Bukovca. Taj je toranj izgrađen povodom velike svjetske izložbe i bio dugo vremena najviša građevina na svijetu.

        Još i dan danas u Parizu stoji Eiffelov toranj, za koji je jednim dijelom zaslužan i naš slikar Vlaho Bukovac i njegova slika “Crnogorka na sastanku". 

 PORTRET DJEVOJČICE BREGER

Jednom  je Vlaho Bukovac  šetao nekim  selom i upoznao   ženu koja  mu  se svidi,  i  oženi  je .Rodila im se djevojčica Breger .Kad je malo narasla,Vlaho Bukovac ju je naslikao .Odijenuo joj je lijepu, bijelu, čipkastu haljinu, dao joj šeširić od cvijeća i počeo slikati.

Nakon nekog vremena,sliku je izložio u Parizu, no, Parižani nisu željeli imati takvu sliku u muzeju .Nisu znali što će s njom. Neki su čak predložili da se spali. Vlaho Bukovac to nije htio, pa ju je odnio u Hrvatsku – u Zagreb .I sada visi na ljubičastom zidu.