Splitsko-dalmatinska županija dijeli se na kršku Dalmatinsku Zagoru koja čini zaleđe Županije, te na obalni pojas uz more, i otoke. Planine Kozjak, Mosor i Biokovo odvajaju Dalmatinsku Zagoru od priobalja. Županija graniči s Dubrovačko-neretvanskom županijom na jugu, te sa Šibensko-kninskom županijom na sjeveru. Dijelom gorja Dinarida Županija na istoku graniči sa susjednom republikom Bosnom i Hercegovinom, a zapadni dio Županije obrubljen je otocima i Jadranskim morem.

Zbog svojeg odličnog prirodnog položaja na Jadranskom moru, te zbog blage mediteranske klime, mnoštva kulturnih spomenika, gastronomskih specijaliteta i netaknute prirode, ova Županija odavno temelji svoje gospodarstvo na turizmu. Iako proizvodnja i poljoprivreda imaju sve slabiji gospodarski značaj, u Županiji se posebice ističe uzgoj maslina i vinove loze.

Povijest Splitsko-dalmatinske županije često odražava tok svjetske povijesti, pošto je ovo područje od početaka ljudske civilizacije bilo dijelom povijesnih zbivanja. Blizina mora i ugodna klima oduvijek su predstavljali pogodne uvjete za život, zbog čega su se na području ove Županije izmjenjivale razne kulture. Tako su ovdje vladali Iliri, Grci, Rimljani, te Bizant. Kasnije ovdje dolaze Hrvati, Mleci, Turci, Francuzi i Englezi, sve do konačnog stvaranja republike Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao i u našim prethodnim opisima, i ovaj put ćemo se fokusirati na opise gradova kako bi na najjednostavniji način zaronili u samu dušu Županije.
 

Split

Split je najveći grad Splitsko-dalmatinske županije, te predstavlja njeno kulturno, upravno i gospodarsko sjedište, a sastoji se od osam gradskih naselja. Gradsko zaleđe okružuju planine Mosor, Kozjak i brdo Perun, a sama gradska jezgra smještena je podno pitoresknog brda Marjan. Inače, Split je i drugi grad po veličini u Republici Hrvatskoj, a osim po svojoj urbanoj i prirodnoj ljepoti te kulturnom nasljeđu, grad je uvelike poznat i po svojim aktualnim sportašima i glazbenicima.

Prema jednoj teoriji, ime grada potječe od latinske riječi „spalato“, što znači palača, jer se grad povijesno počeo razvijati s izgradnjom rimske palače koju je sebi dao izgraditi car Dioklecijan u razdoblju od 295. do 305. godine. Drugi pak izvori navode kako ime grada najvjerojatnije potječe od grčkog naselja na području grada koje se nazivalo Aspalathos.

Postoje mnogi dokazi kao što su ostaci sakralnih objekata, amfiteatar i luka na sjevernoj strani brda Marjana, koji svjedoče o postojanju ljudskih nastambi na području današnjeg grada prije izgradnje Dioklecijanove palače. Postoji mogućnost kako se na području današnjeg Splita nalazila i grčka kolonija, i ilirsko naselje. Svejedno, povijest grada s fizičkim vizurama koje danas prepoznajemo počinje s izgradnjom palače koju je dao izgraditi rimski car Dioklecijan. Bitno je istaknuti, kako je on bio jedini rimski car koji je svojevoljno odstupio sa svog položaja, te je odlučio provesti svoju starost u palači koju je dao izgraditi na području današnjeg Splita. Intenzivnije naseljavanje palače koja se kasnije razvila u središnjicu razvijene urbane sredine započinje u 7. stoljeću nakon što su se u nju smjestili prebjezi iz Salone koja je bila uništena pod naletom Slavena i Avara. Postepeno, grad se počeo širiti izvan svojih zidina, ali i nakon dolaska Hrvata zadržao je svoj romanski duh. Razlog tome je taj što je Split dugo bio dio Bizantske vlasti koja se izmjenjivala s vlašću hrvatskih knezova i kraljeva. Važno je istaknuti kako su se već u već u 10. stoljeću, ovdje održavali važni crkveni sabori na kojima se odlučivalo o sudbini hrvatske crkve. U drugoj polovici 11. stoljeća na poluotoku zapadno od gradske luke, splitski nadbiskup Lovre koji je prijateljevao s hrvatskim kraljem Zvonimirom, osniva benediktinski samostan Sv. Stjepana. Nakon bizantske vlasti, točnije u periodu od 11. stoljeća u Splitu se izmjenjuju razni vladari, od normanskih do ugarskih. Već 1312. godine grad ima vlastito vijeće i statut, što mu omogućava samostalno funkcioniranje do 15. stoljeća, kada Split kao i cijela Dalmacija padaju pod vlast Mletačke republike, sve do njenog pada 1791. godine. Iako je u to isto vrijeme zaleđe grada bilo pod Turskom okupacijom, Split se iz tog razloga razvija u graničnu trgovačku luku. Važno je istaknuti kako je na prijelazu s 15. na 16. stoljeće u gradu djelovao jedan on naših najznačajnijih hrvatskih književnika Marko Marulić, koji se isticao u potpomaganju hrvatskih knezova u borbi protiv Turaka, te je između ostaloga napisao Juditu, prvi ep na hrvatskom jeziku. Početkom 19. stoljeća, Split kao i cijela Dalmacija na kratko padaju pod vlast Napoleonske Francuske, nakon čega ubrzo vlast preuzima prvo habsburška, a kasnije Austro-ugarska monarhija. Izgradnja željeznice u gradu započinje 1912. ali biva nastavljena tek nakon prvog svjetskog rata 1925. godine. U razdoblju nakon rata, grad se ubrzano razvija kao kulturno, administrativno, i gospodarsko središte, a za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Split postaje sjedištem Primorske banovine. Za vrijeme drugog svejtskog rata, grad je pretrpio ratna razaranja, nakon čega se Split u drugoj polovici 20. stoljeća ponovo uzdiže; broj stanovnika se povećava, grade se nova gradska naselja, sportski objekti, i tvornice, a grad se sve više otvara svijetu svojom bogatom turističkom ponudom.

Danas je Split s pravom središte jedne od najljepših hrvatskih županija, te i dalje mami svojom mediteranskom toplinom koja se ocrtava u specifično opuštenom ritmu življenja. Iako se u zadnje vrijeme u Splitu bilježi razdoblje stagnacije koja je uslijedila između ostalog zbog domovinskog rata početkom devedesetih prošlog stoljeća, te zbog jake centralizacije Hrvatske, ipak otvaranjem autoceste A1 Zagreb-Split, grad kao i cijela Dalmacija polako izlaze iz prometne izolacije. Nedaleko od grada danas se u Dugopolju razvija industrijska zona, a otvaranjem Mediteranskog instituta za istraživanje života radi se na tome da Split postane i sveučilišno središte. Osim brodogradnje, gospodarstvo Splita bazira se i na preradi plastičnih masa, industriji cementa, te prehrambenih proizvoda. Split je i vrlo važna hrvatska luka, jer je povezan sa svim srednjodalmatinskim otocima putem trajektnih linija, te s Italijom, Grčkom i udaljenijim hrvatskim primorskim gradovima.

U gradu djeluje i mnoštvo kulturno-prosvjetnih ustanova kao što su Sveučilište, Hrvatsko narodno kazalište te mnogi instituti, galerije i muzeji od kojih izdvajamo Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Od važnijih kulturnih manifestacija svakako valja izdvojiti Splitsko ljeto, te glazbena događanja kao što su to Melodije hrvatskog Jadrana i Festival zabavne glazbe Split. Osim kulturnih sadržaja, grad sadrži mnoge sportsko-rekreativne centre od kojih ističemo predivni nogometni stadion Poljud, na kojem nastupa splitski prvoligaš Hajduk. U gradu se nalaze i četiri marine, te mnoštvo manjih lučica, mnogi hoteli i kupališta od kojih je najpoznatija plaža Bačvice.

Zbog svoje bogate prošlosti, Split je danas prepun kulturnih znamenitosti. Već spomenuta Dioklecijanova palača je svakako najpoznatiji kulturni spomenik koji ujedno predstavlja i najbolje očuvanu kasnoantičku palaču na svijetu. Važno je spomenuti kako se u središtu palače nekada nalazio Dioklecijanov mauzolej, koji je kasnije prenamijenio funkciju u katedrala; ironično imenovanu po Sv. Duji kojega je dao pogubiti sam car Dioklecijan. U razdoblju između 12. i 14. stoljeća započinje gradnja prepoznatljivog romaničkog zvonika do katedrale. Osim dubokih podruma, od važnih detalja palače treba izdvojiti i Peristil koji predstavlja središnji trg palače koji se nalazi uz samu katedralu. Osim palače, grad obiluje spomenicima kao što su to spomenici Grguru ninskom i Marku Maruliću; te obiluje brojnim crkvicama i kapelicama od kojih izdvajamo crkvu sv. Martina s prepoznatljivom oltarnom pregradom te crkvicu sv. Mikule u Velom Varošu. Svojevrsni simboli grada su svakako novouređena riva te brdo Marjan, kojima godi prošetati u svako godišnje doba, te uz predivan pogled na otoke Šoltu i Brač udahnuti malo friškog mediteranskog zraka.

Važno je napomenuti kako je Split uistinu sportski grad, o čemu nam svjedoči i veliki broj vrhunskih hrvatskih reprezentativaca koji dolaze odavde. Samo neki od njih su košarkaši Toni Kukoč i Dino Rađa, te tenisač Goran Ivanišević i naša aktualnu najbolja atletičarka Blanka Vlašić. Od sportskih klubova osim nogometnog Hajduka, izdvajamo košarkaški klub Split (bivšu Jugoplastiku), vaterpolske klubove POŠK i Mornar, veslački klub Gusar, ragbi klub Nada.

Mnoge su poznate osobe živjele ili još uvijek žive i rade u Splitu. Osim već spomenutog Marka Marulića iz Splita nam dolaze slikari Emanuel Vidović, Kuzma Kovačić te Matko Trebotić. Od splitskih skladatelja izdvajamo Jakova Gotovca, Ivu Tijardovića i Borisa Papandopula, a od pisaca Luku Botića, Ante Tomića i Miljenka Smoju. Od aktualnih splitskih umjetnika iz Splita nam dolaze Tedi Spalato, Dino Dvornik, Oliver Dragojević i Zlatan Stipišić - Gibboni.
 

Stari Grad

Stari Grad ili Stori Grod kako ga nazivaju njegovi stanovnici na domaćem, čokavskom narječju, je jedan od dva grada na otoku Hvaru. Nalazi se unutar Splitsko-dalmatinske županije, a smješten je na zapadnom dijelu otoka, na samom dnu Starogradske uvale. Grad se sastoji od pet naselja, i broji oko 3000 stanovnika.

Stari Grad je osnovan je 384. godine prije Krista, točnije, početkom 99. antičke Olimpijade. Zanimljivo je spomenuti kako se iste godine rodio i poznati grčki filozof Aristotel. Grad su osnovali Grci s otoka Parosa u Egejskom moru, pa se pretpostavlja kako su mu oni i nadjenuli ime matičnog otoka koje se s vremenom izmijenilo glasovnom promjenom u Faros. Grčki kolonizatori su na području današnjeg grada zatekli domaće ilirsko stanovništvo o čemu svjedoče i spisi antičkog povjesničara Diodora iz Sicilije u 1. stoljeću prije Krista. Ne iznenađuje da su se Grci sukobili s Ilirima oko mjesta koje se nalazi na izuzetno povoljnom geografskom i prirodnom položaju. U to vrijeme grad je funkcionirao kako samostalna država , to jest, polis s vlastitim novcem, radionicama i izvorom hrane koje je davalo plodno polje. Nakon Grka Starim Gradom vladaju rimljani sve do dolaska Hrvata u 8. stoljeću. Bitno je spomenuti kako je još i danas vidljiva ostavština rimske vladavine u Starom Gradu po brojnim mozaicima, grobovima, novcu i zgradama. Novi kolonizatori preuzimaju ime grada od romanskog stanovništva te nazivaju mjesto i cijeli otok Hvar. U 10. stoljeću otok spada pod Neretvansku kneževinu Paganiju. U 11. stoljeću grad se stabilizira i obnavlja u srednjovjekovnom stilu. Godine 1147. u gradu se osniva Hvarska biskupija gdje je stolovao i njen biskup sve do 1278. kada se biskupija i uprava grada sele na jugozapadni dio otoka na području kasnoantičke Lesine, gdje je sagrađen novi grad pod Mletačkom vlašću, današnji Hvar. U 15. stoljeću život u gradu se uvelike stišao i poprima ladanjski karakter, a u njemu u tom vremenu djeluju i renesansni pjesnici Petar Hektorović i Hanibal Lucić. U 16. stoljeću gradom su prošla i dva naleta Turskih pljačkaša. Kroz 17. i 18. stoljeće grad se okreće moreplovstvu, a tijekom 19. stoljeća u Starom Gradu raste broj populacije i obnavlja se poprimajući svoj današnji izgled. Nakon kratkotrajne vladavine Napoleonove Francuske početkom 19. stoljeća, grad postaje dijelom kraljevine Dalmacije unutar Auto-ugarske monarhije. Poslije gotovo stotinjak godina mira i prosperiteta počinju prva iseljavanja zbog propadanja vinove loze, i dolaska parobroda s kojima se starogradski jedrenjaci više nisu mogli natjecati. Za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata grad prolazi krov vrlo teško razdoblje, nakon čega se u drugoj polovici 20. stoljeća ponovo okreće u smjeru prosperiteta ponajviše zbog velikih turističkih potencijala.

Od kulturnih ustanova u gradu djeluje Hrvatska gradska glazba još od 1876., zatim amatersko Gradsko kazalište, gradska čitaonica osnovana 1874. , te pjevačko društvo Faroski kantaduri. U Starom Gradu djeluju i brojni sportski klubovi od kojih su najznačajniji nogometni klub Jadran, te plivačko-vaterpolski klub „Pharos“. Od sportskih događanja u gradu važno je izdvojiti međunarodno prvenstvo Hrvatske „Faros Maraton“.

Odrazi prebogate starogradske prošlosti vidljivi su na svakom koraku kroz grad, a samo neki od vrijednih spomenika koje valja posjetiti su: renesansni dvorac Tvrdalj koji je dao sagraditi Petar Hektorović u 16. stoljeću, zatim starogradsko polje koje predstavlja najbolje očuvani primjer grčke parcelizacije zemljišta na mediteranu, te maleni gradski barokni trg Škor, ilirsku gradinu po imenu Glavicu, te grčku kulu Maslinovik.

Iako je još u 19. stoljeću grad imao nekoliko brodogradilišta, dolaskom parobrodarstava njihovo djelovanje se ugaslo. Isto tako, u gradu je djelovala i tvornica tjestenine, a nekada je djelovao i pogon „Jugoplastike“. Očito je kako se danas grad sve više okreće turizmu kao primarnoj gospodarskoj grani zbog svojih bogatih prirodnih, kulturoloških te gastronomskih potencijala. Osim već spomenutih Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, iz Stari Grada nam dolaze i akademik Tonko Maroević, književnik Antun Šoljan, te slikar Bartol Petrić.
 

Hvar

Hvar je grad i luka na otoku Hvaru, a smjestio se na jugozapadu istoimenog otoka. S njegove južne strane štite ga predivni Paklenski otoci, a grad je i poznat po svojoj izrazito toploj mediteranskoj klimi sa 2715 sunčanih sati godišnje, što je uvelike doprinijelo turističkom razvoju mjesta.

Zbog svog izrazito povoljnog nautičkog položaja na mjestu današnjeg grada već se u 1. stoljeću nalazilo ilirsko naselje sa utvrdom. U 3. stoljeću razvija se rimsko naselje sa lukom. Tijekom 6. i 7. stoljeća Hvar postaje važna vojna pomorska stanica bizantske Dalmacije, ali sve do 13. stoljeća Hvar biva pusto mjesto sa benediktinskim samostanom sv. Marije. 1278. središte otoka se premješta iz Starog Grada u Hvar koji postaje novi centar otoka i hvarske biskupije. Početkom 15. stoljeća grad pada pod vlast Venecije, te od tada postaje važno vojno i tranzitno mjesto mletačke republike. U tom razdoblju grad se kulturno razvija, intenzivno se gradi, te u njemu borave mnogi poznati pjesnici, teolozi, dramatičari i povjesničari. Važno je napomenuti kako je 1612. godine u Hvaru utemeljeno i kazalište. Važno je istaknuti kako je u to vrijeme Hvar bio jedno od središta hrvatske renesansne književnosti, a u njemu su djelovali pisci Hanibal Lucić, Petar Hektorović i Mikša Pelegrinović. Nakon pada Venecije 1797. godine, Hvar prvo dospijeva pod vlast Austrije pa Francuske, nakon čega je ponovo sve do osnivanja kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca pod vlašću Austro-ugarske. Važno je istaknuti kako je na Hvaru već 1868. godine osnovano „Higijeničko društvo Hvar“ čija je svrha bila unapređenje razvoja turizma u gradu, a 1900. otvara se i lječilišni hotel Carice Elizabete. Nakon strahota prvog i drugog svjetskog rata grad se postepeno pretvara u jedno od najposjećenijih i najtraženijih turističkih destinacija u Hrvatskoj sa mnogobrojnim hotelima i rekreativno-sportskim sadržajima.

Središte starog grada oblikovano je u 15. stoljeću, a njime dominira katedrala sv. Stjepana, zatim palača Hektorović, dok se izvan gradskih zidina svojom ljepotom ističu renesansni ljetnikovac Hanibala Lucića iz 16. stoljeća te franjevački samostan s crkvom Gospe od Milosti.

Od kulturnih manifestacija u Hvaru najpoznatije je Hvarsko ljeto te Dani Hvarskog kazališta. Danas je Hvar sinonim za elitni turizam, što i ne čudi pošto grad obiluje brojnim restoranima, kafićima te novo uređenim hotelima koji su skladno uklopljeni u povijesnu jezgru grada.
 

Supetar

Supetar je grad na otoku Braču. Nalazi se na sjevernoj strani otoka, točno nasuprot grada Splita, a osim što je najveće naselje na Braču, Supetar predstavlja i njegovo kulturno i gospodarsko središte. Grad ujedno posjeduje i trajektno pristanište sa čestim vezama prema Splitu, a sastoji se od 4 naselja koja su smještena unutar potkovaste uvale.

Povijesni dokazi nam govore kako je područje današnjeg grada bilo naseljeno već u neolitiku i u vrijeme antike. O neolitiku nam svjedoče arheološki ostaci pronađeni u spilji Kopačina nedaleko grada, a antička ostavština je vidljiva po starokršćanskim sarkofazima koji se nalaze na groblju. Ime mjesta se prvi put spominje 1423. godine, a naziv mjesto potječe od imena Sv. Petar. O dalekoj prošlosti Supetra nam svjedoči župna crkva Marijina Navještenja koja je prepoznatljiva po svom monumentalnom stubištu, a izgrađena je na ostacima ranokršćanske bazilike Sv. Petra iz 5. stoljeća. Crkva je građena tijekom 18. stoljeća, a proširena u 19. stoljeću. U njoj se nalaze vrijedne slike domaćeg baroknog slikara Feliksa Tironija, orgulje koje je izradio Petar Nakić, te barokna oltarna pala nepoznatog venecijanskog autora iz 18. stoljeća. Nedaleko od same crkve nalazi se ranokršćanski mozaici koji potječu iz 6. stoljeća, te zvonik sa satom koji Supetrani nazivaju Leroj. U blizini je smješten i crkveni muzej na čijem se ulazu nalazi kip Sv. Viktora, djelo kipara Petra Jakšića koji je također izradio kip Majke Terezije pred ulazom u crkveno dvorište. Na supetarskom groblju nalazi se i nekoliko nadgrobnih spomenika koje je izradio poznati domaći kipar Ivan Rendić, te mauzolej obitelji Petrinović koji je izradio Toma Rosandić. Još jedan vrijedan dio kulturne baštine smješten nedaleko grada je predromanička crkva Sv. Luke iz 12. i 13. stoljeća.

Danas je Supetar grad koji ima veliki turistički potencijal jer je okružen morem i pitomim plažama, a u samom urbanom centru nalaze se dućani, restorani, banke, kino, knjižnica, mnogobrojne umjetničke galerije i sportski sadržaji. Od važnijih događanja u gradu svakako treba izdvojiti Supetarsko kulturno ljeto kada se u gradu između ostalog održavaju brojne izložbe, koncerti, folklorne večeri i predstave. Glavne gospodarske grane na koje se grad oslanja su ribarstvo, poljodjelstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, prerada plastičnih masa, i naravno turizam. Od brojnih sportskih klubova koji djeluju u gradu izdvajamo nogometni klub „Jadran“, jedriličarski klub „Supetar“ te vaterpolski klub „Supetar“. Osim već spomenutog kipara Ivana Rendića, od poznatijih osoba iz Supetra valja izdvojiti Gaju Bulata koji se između ostaloga istakao i kao zastupnik bečkog Carevinskog vijeća.
 

Trilj

Trilj je grad koji se nalazi unutar Splitsko-dalmatinske županije. Smješten je na samom jugoistočnom rubu Sinjskog polja uz rijeku Cetinu, podno planine Kamešnice, tek petnaestak kilometara od Sinja. Grad se sastoji od 26 naselja, a od davnina je imao značaj prometnog čvorišta, te je imao i najvažniji prijelaz mostom u Cetinskoj krajini. Pod današnju urbanu cjelinu grada spada i selo Vedrine, sa čijim žiteljima Trilj broji oko 5000 stanovnika.

Grad se razvio na raskrižju cesta koje su rimljani gradili prema Naroni i Bosni. O tome kako je na području današnjeg Trilja prisutan život još od prapovijesnih vremena svjedoče arheološki nalazi naselja na Ćaporicama, Vedrinama te uzvisini Grdun koja je kasnije služila kao rimski Tilurium. Već u 6. stoljeću spominje se kaštel na području grada kojim su se čak služili i Mlečani potkraj 17. stoljeća zbog njegove strateške vrijednosti. Isto tako, kasnosrednjovjekovno groblje sa stećcima smješteno na lijevoj obali Cetine, nam također govori o bogatoj prošlosti Trilja.

Danas se gosparstvo Trilja uglavnom odnosi na stočarstvo, poljodjelstvo i preradu plastičnih masa, a dobar prometni položaj na magistralnoj prometnici između Sinja i Imotskog, te neposredna blizina mora omogućava gradu povoljnu poziciju za povezivanje i gospodarski rast.

Turizam također zauzima sve važnije mjesto u razvoju Trilja zbog prirodnih ljepota krajolika, gurmanskih specijaliteta cetinske kuhinje te posebice zbog blizine rijeke Cetine koja omogućava bavljenje raznim sportovima kao što su to splavarenje, te vožnja kajacima i kanuima. Od turističke ponude Trilj nudi i mogućnosti za ribolov, a zaljubljenici u konje mogu pohađati školu jahanja na postojećem hipodromu.

Od kulturnih društava koja djeluju u Trilju treba izdvojiti limenu glazbu, likovnu udrugu i klapu pod istim imenom „Trilj“, te dramsku udrugu „Tilirium“. Od kulturnih ustanova izdvajamo Muzej Triljskog kraja u kojem se nalaze vrijedni eksponati vezani uz povijest Trilja i njegove okolice. U gradu djeluju i sportske klubovi od kojih se posebice ističu rukometni klub „Cetinka“, te košarkaški klub „Cetina“ i boćarski klub „Trilj“.
 

Trogir

Trogir je grad unutar Splitsko-dalmatinske županije, smješten na obali Kaštelenskog zaljeva, a udaljen tek 27 kilometara od Splita. Njegova povijesna urbana jezgra smještena je na malenom otočiću koji se nalazi između Čiova i kopna. Grad se širi i na okolicu Čiova, a nedaleko grada, u Resniku, nalazi se i Zračna luka „Split“.

U 3. stoljeću prije Krista naselje Tragurion osnovali su grčki kolonizatori s otoka Visa, koje se za vrijeme rimljana pretvara u moćnu luku. U vrijeme dolaska Hrvata u ove krajeve, u grad se sklanjaju izbjeglice iz razorena Salone. Tijekom 9. stoljeća Trogir plaća danak hrvatskim vladarima kako bi zadržao svoju autonomiju, u 11. stoljeću dobiva vlastitu biskupiju koja biva ukinuta tek u 19. stoljeću, a 1107. godine grad dobiva autonomna gradska prava od ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana. Zanimljivo je istaknuti kako su grad početkom 12. stoljeću osvojili i razorili Saraceni, no Trogir se relativno brzo oporavio od ratnih stradanja te je već u drugoj polovici 12. i početkom 13. stoljeća doživio gospodarski oporavak. 1242. godine, u gradu se sklonio u bijegu pred Tatarima kralj Bela IV. Jedna od zanimljivosti vezanih uz život grada tokom 13. stoljeća je, činjenica kako je ovdje 1271. otvorena prva ljekarna u Europi. Tijekom 13. i 14. stoljeća gradom vladaju bribirski knezovi Šubići, sve do početka 15. stoljeća od kada je Trogir pod venecijanskom vladavinom sve do njenog pada 1797. godine. Nakon kratkotrajne francuske vladavine (od 1806. do 1814. godine), grad je dio Austro-ugarske sve do 1918. godine kada postaje dijelom kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon teških razdoblja prvog i drugog svjetskog rata, grad se mijenja; širi se i industrijalizira, ali ipak do današnjih dana uspijeva ne samo zaštititi nego i promovirati svoje kulturno nasljeđe putem turizma.

Danas Trogir predstavlja pravi grad muzej, u kojem je sve blizu, a neposredna blizina Splita pruža mu mnoge pogodnosti vezane su obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje i trgovinu. Bitno je istači kako je čitava stara jezgra Trogira upisana 1997. godine na listu UNESCO-ve spomeničke baštine. To i ne čudi ako znamo da se Trogir smatra najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom u centralnoj Europi, čiju jezgru sačinjavaju dvorac te kula sa zidinama. Kada bismo željeli nabrojiti sve kulturne spomenike Trogira trebalo bi nam mnogo više prostora nego nam je to omogućeno, zbog čega ćemo ovdje samo spomenuti nekolicinu spomenika od kojih je svakako najznačajniji trogirska katedrala, koju krasi čuveni portal zapadnih vrata koji je 1240. godine izradio majstor Radovan. Valja napomenuti kako je Trogir, tijekom prošlosti bio jedno od najvažnijih kulturnih središta Dalmacije, a osim spomenutog majstora Radovana, u gradu su još djelovali kipari i graditelji poput Ivana Budislavljevića, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića; a u 15. i 16. stoljeću ovdje se ističu i humanisti Petar i Koriolan Cipko, zatim Fran Trankvil Andreis koji je prijateljevao sa Erazmom Roterdamskim, te povjesničar Ivan Lučić u 17. stoljeću. Od ostalih predivnih palača u gradu izdvajamo baroknu palaču Garanjin-Fanfogna u kojoj je danas smješten Gradski muzej, te gradsku vijećnicu iz 15. stoljeća. Grad obiluje vrhunskim umjetničkim djelima, kulturno-povijesnim spomenicima i umjetničkim galerijama, koji su smješteni unutar predivnih starih ulica.

Trogir se gospodarski najviše oslanja na brodogradnju, industriju duhana, farmaceutsku industriju, i naravno turizam. Od sportskih klubova koji djeluju u gradu najznačajniji su nogometni klub „Trogir“ te ženski rukometni klub pod istim nazivom. Osim već navedenih slavnih ljudi iz Trogira, izdvojit ćemo još slikara Blaž Jurjev Trogiranina, zatim hrvatskog bana Petar Berislavića, te blaženg Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa i humanista. Od poznatih suvremenika koji dolaze iz Trogira najpoznatiji je pjevač zabavne glazbe Vinko Coce.
 

Vis

Vis je grad na istoimenom otoku, unutar Splitsko-dalmatinske županije. Sastoji se od 11 naselja, a prirodno je smješten u zaštićenom zaljevu, koji mještani nazivaju uvala sv. Jurja. Grad se nalazi na sjeveroistočnoj strani otoka s koje se gleda prema otoku Hvaru i kopnu. Pod grad Vis spada istočna polovica otoka, dok je zapadna polovica pod gradom Komižom. Broj stanovnika grada se nažalost smanjuje, pa tako danas Vis broji oko 2000 ljudi.

Grad Vis se razvio kao mjesto koje su osnovali grčki kolonisti sa Sicilije u 4. stoljeću prije Krista pod nazivom Issa. Koloniste je na Vis privukao strateški položaj mjesta, sa kojeg su se mogli lako kontrolirati pomorski putovi na ovom djelu Jadrana. U antičko vrijeme grad je funkcionirao kao polis, to jest, kao grad-država sa vlastitim novcem, te je bio urbani i gospodarski centar ovog djela Dalmacije od kuda su se kasnije naseljavali ostali dijelovi dalmatinskog kopna. Sve do 1. stoljeća Vis je djelovao samostalno kada konačno gubi svoju samostalnost, i dijeli svoju sudbinu sa Dalmacijom. Iako se u srednjovjekovnim spisima Vis rijetko spominje, znam da je bio pod bizantskom, pa zatim pod Hrvatskom vlašću, a u 10. stoljeću doživljava težak napad Venecije. Današnji Vis je nastao spajanjem mjesta Luka i Kut, naoko što je vojska Napuljskog kraljevstva uništila tadašnji centar otoka koji se zvao Velo Selo. Od 15. stoljeća cijeli otok je u vlasti Venecije do njenog pada kada vlast preuzima Austrija. Zanimljivo je spomenuti kako je nakon poraza Francuza 1811. godine Vis pao u ruke Engleza koji su u gradu izgradili nekoliko utvrda kojima su dali imena po svojim vladarima i vojskovođama, a te utvrde su i danas vidljive iako ruševne. Važno je spomenuti kako se na pučini nedaleko otoka Visa odigrala poznata viška bitka 1866. godine u kojoj je habsburška mornarica sastavljena uglavnom od domaćeg hrvatskog puka uspjela pobijediti talijansku mornaricu.

Na području grada nalaze se brojni ostaci antike od kojih valja izdvojiti ostatke rimskog kazališta na kojima je kasnije izgrađen franjevački samostan, zatim ostatke gradskog trga i monumentalni termi. Pronađeni su i ostaci vaza i kipova, te natpis junaka Kalija iz 4. stoljeća. Od kulturnih spomenika nastalih nakon 15. stoljeća u gradu se ističe renesansna palača Gariboldi te ljetnikovci hvarskih i viških plemića, te župna crkva Gospe od Spilice, crkva sv. Ciprijna i crkva sv. Duha. Iako je trenutno glavna gospodarska grana u gradu turizam, i dan danas kao i nekada gospodarstvo Visa se temelji na vinogradarstvu, poljodjelstvu, vinogradarstvu i vinarstvu, te ribarstvu.

Od slavnih ljudi koji dolaze sa Visa valja izdvojiti književnika Ranka Marinkovića, zatim našu pjesnikinju Vesnu Paru koje ovdje provela djetinjstvo, te hvarskog biskupa Mihovila Pušića.

U gradu djeluju i mnoge kulturne udruge od kojih izdvajamo limenu glazbu „Vis“, Maticu Hrvatsku ogranak Vis, te viško amatersko kazalište „Ranko Marinković“. Od sportskih klubova u Visu djeluju boćarski, nogometni i jedriličarski klub sa imenom „Vis“, a svakako najzanimljiviji sportski klub u gradu predstavlja kriket klub „Sir Wiliam Hoste“.
 

Komiža

Komiža je grad koji se nalazi na zapadnoj strani otoka Visa. Smješten je podno brda Hum, u unutrašnjosti Komiškog zaljeva, a broji manje od 2000 stanovnika. Pretpostavlja se kako je mjesto dobilo ime od riječi „Com Issa“ što znači naselje do Visa. Iako postoje pretpostavke o prisutnosti grka i rimljana na Komiži, o tome ne postoje nikakvi dokazi. Mjesto se prvi put spominje u 12. stoljeću, dok u 13. stoljeću benediktinci grade samostan sv. Nikole, takozvani „Muster“, iznad naselja. Mleci grade kaštel u luci u 16. stoljeće, kada grad uglavnom živi od pomorstva i ribarstva. Bitno je naglasiti kako je za vrijeme dok je grad bio pod mletačkom republikom, sve do konce 18. stoljeća, Komiža je bila centar ribarstva na ovom dijelu Jadrana.
U prvoj polovici 20. stoljeća Komiža broji 4000 stanovnika a u mjestu djeluje čak 7 tvornica za preradu ribe. Nakon prvog svjetskog rata razvoj grada stagnira, a bilježe se i veliki odljevi domaćeg stanovništva u Ameriku gdje su Komižani nastavili svoju ribarsku tradiciju. Od drugog svjetskog rata pa sve do 1992. godine trajala je vojna izolacija čitavog otoka Visa koja se odrazila i na život Komiže. Tek nakon odlaska vojske s otoka, 1992., počinje razvoj turizma u gradu te prestaje iseljavanje. Od vrijednih kulturno-povijesnih spomenika na Komiži valja izdvojiti crkvu Gospe Gusarice, zatim već spomenuti mletački kaštel na rivi, te Zonkotovu kuću na trgu Škor koja predstavlja kombinaciju barokne i domaće arhitekture. Jedna od zanimljivosti vezana uz Komižu je da danas grad San Pedro u Kaliforniji (SAD) broji deset puta više Komižana nego na Komiža, a ukupni broj potomaka Komižana u Americi procjenjuje se i do 25 tisuća.

Danas je Komiža grad koji se nakon dugogodišnje izolacije okreće turizmu, a u gradu djeluje i jedna osnovna škola te odjel srednje škole sa Visa. U gradu djeluje i nekoliko galerija te gradska knjižnica te ribarski muzej. Od poznatih ljudi iz Komiže nam dolazi filozof Ante Petrić te pjesnik Jakša Fiamengo.
 

Vrgorac

Vrgorac je grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji se nalazi tek četrdesetak kilometara jugoistočno od Makarske. Sastoji se od 24 naselja, a smješten je na križanju magistralne i regionalne prometnice, iznad plodnog Vrgoračkog polja, te je poznat po vrhunskim vinima, plantaži patuljastih jabuka te po najvećem prirodnom rudniku asfalta u Europi.

O dalekoj prošlosti Vrgorca svjedoče brojne ilirske gradine te mnogobrojni arheološki nalazi kao što su oružje, novac i nakit. Za vrijeme rimljana ovoj kraj je gravitirao Naroni, zbog čega u gradu ne postoje mnogi dokazi o značajnijem antičkom utjecaju, osim kamenog žrtvenika posvećenog Jupiteru. U 10. stoljeću, Vrgorac se spominje u zapisima bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta kao sjedište Rastočke župe, koja je bila u sastavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine pod nazivom Paganija. O srednjovjekovnom razdoblju u Vrgorcu svjedoče brojne sakralne, vojne i stambene građevine, te stećcima iz 14. i 15. stoljeća. Sudeći prema grafičkim zapisima iz 18. stoljeća, stari je Vrgorac, ispod tvrđave bio ograđen gradskim zidinama. U 15. stoljeću grad osvajaju Turci, koji za vrijeme svoje dvjestogodišnje vladavine proširuju gradsku tvrđavu. U gradu danas postoji čak sedam kula u kojima su boravili feudalci, turski begovi, ali i mletački službenici. Zanimljivo je spomenuti kako se u jednoj od kula rodio i jedan od najvećih naših književnika Augustin Tin Ujević 1891. godine. Nakon Turaka, grad preuzimaju Mleci, pa Austrijanci pod čiju vlast ponovo pada nakon kratkotrajne Francuske vlasti početkom 19. stoljeća. U tom razdoblju grad dobiva administracijsku upravu, navodnjavaju se polja i grade ceste. U prvoj polovici 20. stoljeća Vrgorac dijeli sudbinu cijele Dalmacije, te se nakon ratnih godina oporavlja.

Od kulturnih znamenitosti u gradu valja izdvojiti trobrodnu neoromaničku crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije iz 1913. godine; zatim česmu na gradskom Korzu izgrađenu 1929. na zapadnom ulazu u grad. U gradu se nalazi predivan gradski park, koji je nastao u krugu bivše duhanske stanice u centru grada. Od kulturnih manifestacija koje se održavaju u Vrgorcu, najznačajnija je književni-kulturna manifestacija „S Tinom u Vrgorcu“ koja se održava na godišnjici pjesnikova rođenja. U gradu djeluje jedna srednja te više osnovnih i područnih škola, a od sportskih klubova najpoznatiji je prvoligaški malonogometni klub „Vrgorac-Pivac“ koji je dobio ime po poznatoj gradskoj Mesnoj industriji braće Pivac. Osim Tina Ujevića, iz Vrgorca nam dolazi književnik Jure Divić.
 

Vrlika

Vrlika je grad unutar Splitsko-dalmatinske županije, koji se smjestio u neposrednoj blizini Peručkog jezera. Grad se sastoji od 9 naselja, sa kojima zajedno broji tek nešto manje od 3000 stanovnika, ponajviše zbog posljedica domovinskog rata tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Zanimljivo je spomenuti kako u samom gradi izvire Česma, tj. jedan od pritoka rijeke Cetine.

O tragovima prvog ljudskog obitavanja na području grada govore arheološki ostaci koji datiraju iz starijeg kamenog doba. Poviše samog mjesta nalaze se ostaci grada Prozora, čiju je utvrdu u 15. stoljeću izgradio Hrvoje Vukčić Hrvatinić radi osiguravanja naselja stare Vrlike, čiji su stanovnici u drugoj polovici 15. stoljeća naselili današnju Vrliku. Važno je istaknuti kako se nedaleko od grada nalazi veliko starohrvatsko groblje iz razdoblja od 7. do 9. stoljeća. Tijekom nadolazećih stoljeća Vrlika dijeli sudbinu Dalmacije, do konačne hrvatske samostalnost 1991. godine.

Danas se Vrlika oporavlja od ratnih zbivanja tijekom domovinskog rata, a povoljan prometni položaj na magistralnoj prometnici Knin-Sinj, te regionalna prometnica sa kojom je Vrlika povezana sa Drnišom pridonosi bržem oporavku grada. Gospodarstvo Vrlike bazira se na stočarstvu i poljodjelstvu, a u gradu postoji i tvornica konca.

Vrlika je poznata po svojim izvorima pitke vode, te bogatom folklornom baštinom od koje se najviše ističe vrličko kolo na koje je specifično po tome što se pleše bez glazbene pratnje. Važno je napomenuti kako su baš folklorno bogatstvo vrličkog kraja utjecali na skladatelja Jakova Gotovca kada je skladao operu Ero s onoga svijeta. Od poznatih kulturnih događanja u gradu najpoznatiji je Vrlički dernek. Izvor rijeke Cetine predstavlja jedno od najljepših turističkih atrakcija u gradu, do koje su smještene ruševine starohrvatske crkve sv. Spasa, koja predstavlja jedan od najstarijih starohrvatskih sakralnih spomenika u Hrvatskoj. Iz Vrlike nam dolazi poznati pisac Milan Begović, te franjevac Filip Grabovac.
 

Imotski

Imotski je grad unutar Splitsko-dalmatinske županije koji se smjestio iza planine Biokovo, na padinama krškog Imotskog polja. Grad broji oko 4000 stanovnika, a nalazi se na nadmorskoj visini od 395 metara. Imotski je poznat po jedinstvenim krškim fenomenima - Crvenom i Modrom jezeru.

Ime grada i tvrđave koji su smješteni na obronku brda Podi dobili su ime po župi Imota iz 10. stoljeća. Na Modrom jezeru još i danas se nalazi tvrđava koja ocrtava duh srednjovjekovnog i turskog vremena koje je uvelike obilježilo prošlost grada. Na samom ulazu u tvrđavu, danas se nalazi crkva podignuta u 18. stoljeću nakon odlaska Turaka. U cjelokupnoj povijesti grada, a posebice za vrijeme turskih osvajanje, franjevci su igrali važnu ulogu u očuvanju identiteta grada. Tako franjevci 1738. godine u Imotskom grade samostan koji kasnije biva pregrađen. Nakon odlaska Turaka Imotski dijeli sudbinu Dalmacije, te se nakon prvog i drugog svjetskog rata pretvara u svojevrsni centar Imotske krajine.

Gospodarstvo grada bazira se poljodjelstvu, voćarstvu, vinogradarstvu, stočarstvu, preradi duhana, tekstilnoj industriji i trgovini. U gradu djeluje jedna osnovna i četiri srednje škole, te jedna osnovna glazbena škola. Također, u Imotskom djeluje i Zavičajni muzej Imotski, te mnoge kulturne ustanove od kojih su samo neke: Gradska glazba Imotski, KUD Seljačka sloga, te Mandolinski orkestar. Od kulturnih događanje u gradu izdvajamo Bakove svečanosti. Od sportskih klubova u Imotskom izdvajamo nogometni i košarkaški klub Imotski, te ronilački klub „Crveno jezero“. Od mnogih poznatih ljudi koji nam dolaze iz Imotskog spomenut ćemo samo nogometaša Zvonimira Bobana, zatim političara Vladu Gotovca te književnika Ivana Raosa.
 

Kaštela

Kaštela su grad koji se nalazi u neposrednoj blizini Splita, Trogira i Solina. Grad je nastao spajanjem sedam manjih mjesta (kaštela) u jednu upravnu cjelinu. Ti kašteli su redom: Štafilić, Novi, Stari, Lukšić, Kambelovac, Gomilica i Sućurac, a nalaze uz obalu Kaštelanskog zaljeva. Kaštela su smještena na magistralnoj prometnici i željezničkoj pruzi Split-Knin.

Svako od nabrojanih sedam mjesta priča svoju povijest, ali svima je zajedničko to da su nastali u antičko doba kao ladanjski dijelovi antičkog Trogira i Salone, a kasnije spadaju pod kraljevski posjed Trpimirovića. Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme turskih osvajanja vlasnici imanja na području današnjih Kaštela grade utvrde na obali od kojih se razvio današnji grad. Tako je kaštel Sućurac na svom posjedu sagradio splitski nadbiskup Gualdo 1392., kaštel Gomilicu sagradile su splitske benediktinke početkom 14. stoljeća, kaštel Kambelovac podigla je splitska plemićka obitelj Cami 1589., kaštel Lukšić sagradila je togirska plemićka obitelj Vitturi krajem 15. stoljeća, kaštel Stari sagradio je trogirski humanist Koriolan Ćipiko 1481., kaštel Novi podigao je Pavao Ćipiko 1512., te kaštel Štafilić prema svom prvom vlasniku Stjepanu Stafileu.

Svih sedam mjesta oduvijek su privlačila svojom ljepotom mnoge posjetitelje, pa tako i danas kada se čitava Županija okreće intenzivnijem turizmu i Kaštela postaju važnim dijelom bogate turističke ponude Splitsko-dalmatinske županije.
 

Makarska

Makarska je grad i luka, te turističko središte smješteno podno Biokova. Administrativno grad pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji i broji oko 14000 stanovnika. Zbog svog smještaja i gospodarske važnosti, čitavo područje uz Makarsku se naziva Makarskom rivijerom.

Grad se razvio kao antičko naselje najvjerojatnije pod nazivom Muccurum, koji je u 6. stoljeću razorio gotski kralj Totila. Kasnije je Makarska jedno od važnijih sjedišta Neretljana, a do 14. stoljeća priznaje vlast hrvatskih pa zatim ugarsko-hrvatskih kraljeva. Od kraja 15. pa do druge polovice 17. stoljeća grad je pod vlašću Turaka, nakon čega do kraja 18. stoljeća pada u ruke Venecije, pa Austrija do 1918. godine. Danas je Makarska središte turističke Makarske rivijere, sa bogatom turističkom ponudom, čistim morem, predivnim plažama, maslinicima i borovima.

Od kulturnih znamenitosti grada valja izdvojiti baroknu crkvu sv. Filipa Nerija, koja je smještena na obali grada, zatim križni put oko poluotoka sv. Petra, te franjevački samostan s klaustrom iz 1400. koji je bio obnavljan tijekom 16. i 17. stoljeća. U franjevačkom samostanu se nalaze i Institut planina i mora, te Malakološki muzej koji se može pohvaliti jednom od najljepših zbirki školjaka uopće. Nadalje, od kulturnih znamenitosti u gradu važno je spomenuti predivni Kačićev trg sa spomenikom posvećenom istoimenom pjesniku, te baroknu župnu crkvu sv. Marka. Osim bogate turističke ponude u gradu djeluju i mnoge kulturne udruge od kojih izdvajamo folklorni ansambl „Tempet“. Makarska ima i jednu osnovnu te dvije srednje škole, te ima više galerija i muzeja. Od kulturnih događanja u gradu najpoznatija su Makarsko kulturno ljeto, te Ribarska noć i Noć Kalelarge. Između ostalog, u gradu djeluju i mnogi sportski klubovi, od kojih izdvajamo nogometni klub Zmaj te veslački klub Biokovo.
 

Omiš

Omiš je grad unutar Splitsko-dalmatinske županije, a smjestio se na ušću rijeke Cetine, nedaleko Splita. Grad broji oko 16000 stanovnika.

Omiš se prvi put spominje u rimsko doba pod imenom Oneum, a nalazilo se vjerojatno u današnjam zaseoku Baučićima. Brojni arheološki nalazi koji se danas čuvaju u Gradskom muzeju svjedoče kako je ovo prvotno naselje imalo veliku važnost u to doba. Tijekom srednjeg vijeka Omiš je utvrđen grad u kojem tijekom 12. i 13. stoljeća vladaju knezovi Kačići, a u 14. stoljeću Šubići. Knezovi Kačići bili su na čelu poznatih omiških gusara, koji su napadali čak i papinske galije, te trgovačke brodove iz Venecije. Iako su imali puno uspjeha na moru, omiški gusari su krajem 13. stoljeća izgubili bitku protiv Mlečana, nakon čega slijedi pad knezova Kačića. Nakon Šubića gradom vladaju razni domaći vladari, sve do 14. stoljeća kada u gradu vlast preuzima Venecija. Ostaci srednjovjekovnog Omiša vidljivi su po sačuvanim južnim gradskim vratima, te kulama Fošal i Starigrad na brdu iznad grada. Nakon Venecije vlast preuzimaju nakratko Austrijanci, pa Francuzi, te Austro-ugarska sve do 1918. godine. Nakon kraćeg perioda stagnacije, početkom 20. stoljeća Omiš se gradi i doživljava uspon. Glavne gospodarske grane Omiša su danas poljodjelstvo, prehrambena i tekstilna industrija, te turizam.

Od kulturnih znamenitosti u gradu valja izdvojiti župnu crkvu iz 17. stoljeća, mjesnu te muzejsku zbirku smještenu u renesansnoj kući nedaleko crkve. U gradu se još nalazi i crkva sv. Duha iz 16. stoljeća kraj koje se nalazi toranj za sat. Važno je spomenuti i kuću obitelji Radman u kojoj se čuvaju kulturno-povijesni predmeti iz 17. i 18. stoljeća, te crkvu sv. Petra na Priku, na desnoj obali Cetine. Od ostalih atrakcija koje nudi Omiš svakako valja izdvojiti gotovo kilometar dugačku ali plitku pješčanu plažu, te slikoviti kanjon Cetine koji je pogodan za penjanje i razne vodene sportove.
 

Sinj

Sinj je grad unutar Splitsko dalmatinske županije, a smjestio se na sjeverozapadnom rubu Sinjskog polja, te broji nešto više od 25000 stanovnika.

Područje grada naseljeno je već od neolitika, o prisutnosti rimljana svjedoče ostaci rimskog grada Aequum u blizini grada, na mjestu današnjeg Čitluka. Također, pronađeni kip Hekate te Heraklove glave isto tako svjedoče o prisutnosti rimljana na ovim prostorima. U 13. stoljeću gradom vladaju knezovi Šubići, pa u 14. stoljeću Nelipići, sve do 1516. godine kada Sinj osvajaju Turci. Kada vlast u gradu napokon zauzima Venecija, grad ponovo dobiva na značaju kao posljednja straža pred Turcima. Važno je ovdje napomenuti kako 1715. godine gradom ponovo pokušavaju zavladati Turci, ali im to nije uspjelo. Branitelji ovu pobjedu pripisuju čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske čija je slika za vrijeme opsade bila u utvrdi. U znak sjećanja na ovaj povijesni događaj, od tada se u Sinju održava poznati viteški turnir Sinjska Alka svakog 15. kolovoza. Nakon pada Venecije, gradom vladaju Austrijanci, pa nakratko Napoleon, nakon čega na vlast dolazi Austro-ugarska sve do 1918. Zanimljivo je kako se u Sinju između dva rata razvija kulturni život; osnivaju se amaterske kazališne skupine, pjevački zborovi i filharmonijski orkestar, te djeluju realna i klasična gimnazija. Danas su glavne gospodarske grane Sinja tekstilna i građevna industrija, stočarstvo, poljodjelstvo te religiozni turizam.

Od kulturno-povijesne baštine grada valja izdvojiti župnu crkvu Gospe Sinjske iz 1698., koja je bila više puta porušena a u 18. stoljeću joj se nadograđuje franjevački samostan. U sakristiji crkve čuva se čudotvorna slika Gospe Sinjske, a u samostanu postoji i bogata etnografska, arheološka i prirodoslovna zbirka. Tvrđava Kamičak iznad grada zidana je u 18. stoljeću. Od kulturnih ustanova koje djeluju u gradu valja izdvojiti Muzej Cetinske krajina. Danas u gradu djeluju i mnoga kulturna društva i udruge od kojih izdvajamo KUD Brnaze, Udrugu za očuvanje narodne baštine, te klapu Sinj. Od sportskih klubova izdvajamo nogometni klub Glavice i košarkaški klub Alkar.
 

Solin

Solin je grad koji se smjestio u blizini ušća rijeke Jadro, a nalazi se u neposrednoj blizini Splita. Grad se sastoji od 7 naselja, a njegovo zaleđe okužuju planine Kozjak i Mosor. Solin je u svakom slučaju najpoznatiji po tome što predstavlja jedno od najvažnijih antičkih i ranokršćanskih lokaliteta na svijetu.

Solin je bio grčka kolonija pod imenom Salona, a osnovan je u 3. stoljeću prije Krista. Kasnije je pripao Rimu. Svoj vrhunac grad doživljava u vrijeme cara Dioklecijana koji je u neposrednoj blizini grada izgradio palaču. U to vrijeme Salona je imala oko 60000 stanovnika i bila je četvrti grad po veličini u Rimskom Carstvu. Grad je bio i središte provincije Ilirik, te je kasnije postao i nadbiskupsko sjedište, a prvi solinski biskup bio je sv. Dujam. Pod navalom Slavena i Avara Salona je bila do temelja uništena tijekom 7. stoljeća. Solin ima važno mjesto u hrvatskoj povijesti zbog toga što su se ovdje vršila prva pokrštavanja Hrvata, te je u bazilici sv. Petra i Mojsija okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. Prema rijeci Jadro nalazi se srednjovjekovna utvrda Gradina, a južno od Gradine nalazi se predivan Gospin otok na kojem se nalazi župna crkva. Gospin otok okružuju zelene livade i mostovi preko rijeke Jadro, a u neposrednoj blizini se nazire današnja urbana jezgra Solina.

Gospodarski se Solin počeo razvijati tek u drugoj polovici 20. stoljeća nakon što je u gradu pokrenuta proizvodnja cementa. Zanimljivo je kako u blizini grada postoji više industrijskih pogona dok turizma za koji postoje ogromni potencijali jednostavno nema. U Solinu danas djeluju tri osnovne škole, te mnoga kulturna društva od kojih izdvajamo mušku klapu Salona i žensku klapu Tamarin. Od kulturnih događanja u gradu valja izdvojiti poznatu međunarodnu glazbenu manifestaciju „Etno-Ambient Salona“ koja okuplja etno glazbenike iz cijeloga svijeta već više od 10 godina. Od kulturnih ustanova u gradu djeluju još i knjižnica, galerija, kino dvorana a mnoga kulturna događanja se dešavaju na otvorenom tijekom ljetnih mjeseci.