Panamski kanal je umjetni morski kanal u Panami koji spaja Tihi s Atlantskim oceanom. Uz Sueski, on predstavlja najvažniji pomorski kanal na svijetu kroz koji danas prolazi i do 40 brodova dnevno, te više od 14 tisuća brodova godišnje. Kanal je dugačak oko 80, a dubok gotovo 14 metara, dok mu širina varira od najuže koja iznosi oko 191 do najšire koja iznosi 350 metara. Iako je otvoren tek 1914. godine, ideju o izgradnji kanala koji bi na najužem dijelu Srednje Amerike spojio Atlantski s Tihim oceanom razvili su još španjolski osvajači Južne i Srednje Amerike tijekom 16. stoljeća. Premda je već tada prepoznata velika gospodarska i politička korist koju bi donijelo skraćivanje ovog plovidbenog puta, povoljni uvjeti za realizaciju zamisli o gradnji Panonskog kanala stvoreni su tek nakon gospodarskog uspjeha koji je ostvaren izgradnjom Sueskog kanala krajem 19. stoljeća u Egiptu. No, i nakon započete izgradnje 1880. godine gradnja kanala je tekla sporo i uz mnoge ljudske žrtve, ponajviše zbog opće nepripremljenosti francuskih izvođača radova za jedan od najzahtjevnijih građevinski pothvata u povijesti kao i zbog izbijanja bolesti među radnicima.

Realizacija ovog velikog projekta počela je dobivati konkretne obrise tek kada su početkom 20. stoljeća Sjedinjene Američke Države zbog svojih političkih i gospodarskih interesa preuzele gradnju kanala koji je konačno i otvoren 1914. godine. Prije izgradnje kanala dotada jedini pomorski put između dva oceana bio je iznimno dugačak i opasan put preko Mageljanova tjesnaca ili preko rt Horna i Drakeova prolaza na krajnjem jugu Južne Amerike. Iako je zbog velikih gospodarskih potencijala još od sredine 16. stoljeća postojao interes za izgradnjom kanala koji bi na uskom prostoru Srednje Amerike spojio dva oceana, kao preteča Panonskom kanalu prvo se sredinom 19. stoljeća otvara Panamska željeznica (koja je odredila kasnija rutu kanala), i to ponajviše iz razloga što je otkrivanjem zlata u Kaliforniji porasla frekvencija i interes za prijelazom između Tihog i Atlantskog oceana. No, unatoč tome što je željeznica uvelike poboljšala trgovinu, i dalje se nametala izgradnja pomorskog kanala kao najbolje rješenje za „spajanje oceana“, na što je posebice utjecao i tada aktualni uspjeh Sueskog kanala (koji je otvoren 1869. godine).

Prvotni neuspjeli pokušaj izgradnje kanala na području tadašnje Kolumbijske provincije Paname započeo je pod vodstvom Francuza 1880. godine. Osim lošeg financijskog vođenja projekta i korupcije, glavni uzroci neuspjeha Francuza bili su tehničke i zdravstvene prirode. Gradnja kanala započeta je u brzini, bez prethodnih geoloških i hidroloških studija regije (kanal se gradio u razini mora i bez brana) što je dovelo do odronjavanja iskopane zemlje u kanal, dok je opće ne poznavanje o tome da komarci prenose bolesti dovela do masovne pojave malarije i žute groznice koje su uzrokovale smrt od oko 22 tisuće radnike do 1889. godine. Tek nakon što su pomogle Panami da stekne neovisnost od Kolumbije kako bi stekle kontrolu nad kanalom, SAD pod vodstvom inženjera John Frank Stevensona preuzima od Francuza gradnju kanala 1904. godine. Uvođenjem boljih zdravstvenih uvjeta za radnike, te korištenjem kvalitetnijih građevinskih tehničkih rješenja kao što su kanali i brane, Amerikanci uspijevaju otvoriti kanal 1914. godine. Važno je spomenuti kako je unatoč znatno boljim tehničkim i zdravstvenim uvjetima za vrijeme američke konstrukcije kanala umrlo više od 5 tisuća radnika.

Iako je nakon Drugog svjetskog rata bilo napetosti oko kontrole nad kanalom između Paname i SAD-a, kanal je 1999. godine konačno predan panamskim vlastima. Važno je istaknuti da se kanal sastoji od sedamnaest umjetnih jezera, te više kanala i tri kompleta vodenih ustava koje zapornicama omogućavaju kontrolirano propuštanje mora. Pored privatnih brodova i teretnjaka, brodovi maksimalne veličine koji se koriste prolazom poznati su po nazivu Panamax, i moderniji post-Panamax. Vezano uz budućnost i održavanje kanala važno je istaknuti da se očekuje da će se zbog izgradnje sve većih brodova koji mogu nositi velike tonaže u narednim godinama kapacitet kanala morati povećati. Prosječni prolaz teretnjaka kroz kanal traje oko 9 sati, dok pristojbe za prolaz kanalom ovise o veličini i vrsti broda, te vrsti tereta koju prenosi. Unatoč tome što će se kapacitet kanala morati uskoro povećati u skladu sa sve većim apetitima koje nameće pomorska trgovina koja se temelji na sve većem prometu i izgradnji sve većih brodova, očito je da će Panamski kanal još jako dugo ostati jedna od najvažnijih poveznica svjetskog pomorstva i gospodarstva.

Chichen Itza je drevni mayanski grad iz pred-Kolumbovskog razdoblja Južne Amerike smješten u državi Yucatan u današnjem Meksiku. Ime ovog uistinu jedinstvenog arheološkog lokaliteta se može općenito prevesti s jukatanskog dijalekta mayanskog jezika kao mjesto „na ustima izvora Itza“. Preciznije, prvi dio naziva lokaliteta - chi - označava mjesto „na rubu“ ili „na ustima“, dok riječ - chen - označava „izvor“, „vrelo“, „bunar“ ili „zdenac“. Konačno, drugi dio imena - Itza - odnosi se na mayansku etničku skupinu nepoznatog porijekla koja je utvrdila grad, a čije ime bi se moglo prevesti kao „čarobnjak (ili čar) vode“. Chichen Itza je utvrđen oko 600. godine nove ere na pretežno sušnom području sjevernog dijela poluotoka Yucatana, gdje kao jedini izvori vode prevladavaju prirodni izvori nalik na bunare ili ponikve ispunjene vodom. U blizini lokaliteta nalaze se upravo dva ovakva „prirodna bunara“ - koji se na jukatanskom dijalektu mayanskog jezika nazivaju „cenote“ - a koji su sadržavali dovoljno vode tijekom cijele godine čime su omogućili naseljavanje i razvoj civilizacije na području Chichen Itze.

Od ova dva prirodna bunara ili „cenota“ poznatiji nosi naziv „Cenote Segrado“, što u prijevodu s mayansko jukatanskog (cento) i španjolskog (segrado) znači „Sveto Vrelo“. Ovdje je važno istaknuti da povijesni izvori i novija istraživanja potvrđuju da su drevni Maye pored žrtvovanja raznih vrijednih predmeta u ovom vrelu prinosili i ljudske žrtve mayanskom bogu kiše Chacu. Iako je već krajem 5. i početkom 6. stoljeća Chichen Itza bila razvijeno regionalno središte, pretpostavlja se da se tek u razdoblju od 8. do 10. stoljeća nove ere razvila u glavno kulturno, vjersko, političko i gospodarsko središte sjevernog mayanskog nizinskog područja. Povjesničari pretpostavljaju da je upravo u momentu vrhunca krajem 10. stoljeća započeo i pad postojećih mayanskih središta s ovog područja, uključujući Chichen Itzu. U isto vrijeme, krajem 10. stoljeća, na ovo područje dolazi narod Tolteka čija je pojava prvo dovela do miješanja, a zatim i do postepenog spajanja mayanske i toltečke kulture do 13. stoljeća u jedinstvenu cjelinu.

Pretpostavlja se da je Chichen Itza u 13. stoljeću pao u ruke grada Mayapana, nakon čega je u narednim stoljećima postepeno i napušten pošto je otada Mayapan postao novi centar moći poluotoka Yucatana. Tijekom 16. stoljeća Španjolci postepeno osvajaju cijeli poluotok, a Chichen Itzu nalaze u ruševnom stanju zaraslu prašumom. Arheološka otkapanja lokaliteta započeta su tek u 19. stoljeću, što je pomoglo rasvijetliti mnoge povijesne nepoznanice o mjestu, ali i o načinu života drevnih Maya čiji su životi prema povijesnim dokazima očito bili uvelike uvjetovani vjerskim štovanjem kalendara. Unatoč tome, nekoliko stoljeća burna i živa prošlost Chichen Itze - tijekom koje je grad imao bitnu političku, gospodarsku, vjersku i kulturnu ulogu na prostoru Yucatana - ostavila je neizbrisiv trag danas vidljiv tek na brojnim umjetnički i arhitektonski impresivnim palačama, hramovima, trgovima i stambenim zgradama povezanim cestama i ulicama u jedinstvenu cjelinu koju su najvjerojatnije nastanjivali svećenici i plemići ovog nekoć važnog vjerskog i upravnog mjesta.

Središnji prostor Chichen Itze čine tri prostrana trga okružena brojnim vrijednim građevinama od kojih je svakako važno izdvojiti najpoznatiji hram El Castillo, to jest, stepenastu piramidu posvećenu mayanskom zmijskom božanstvu Kukulklanu. Zanimljivo je spomenuti da je ova građevina 2007. godine proglašena jednim od novih sedam svjetskih čuda. Od vrijednih građevina valja spomenuti i zgradu El Carcol za koju se pretpostavlja da je zbog okrugle građevina smještene na platformi zgrade zapravo preteča astronomskom opservatoriju. Također, od brojnih znamenitosti tu su još i hram ratnika okružen s brojnim stupovima, zatim veliko igralište na kojem su se igrale svete igre loptom, te dvije platforma: jedna posvećene planetu Veneri, a druga jaguarima i orlovima. Pored navedenog, lokalitet obiluje brojnim drugim građevinama i zanimljivostima koje svjedoče o miješanju toltečke i mayanske kulture, umjetnosti i načina vjerovanja u jedinstven i zanimljiv izražaj. Kao iznimno vrijedan UNESCO-v spomenik svjetske baštine Chichen Itza je drugi najposjećenijih arheološki lokalitet u Meksiku koji će zasigurno još dugo nastaviti privlačiti znatiželjnike iz cijelog svijeta.

Goock, R. (1970). Sva čuda svijeta: Velike znamenitosti iz čitava svijeta od piramida do kozmodroma (prijevod Oto Šolc). Ur. Krušić, M. Mladinska knjiga, Ljubljana.