Naime, nakon što su dvojica pripadnika MUP-a iz PU Osječko-baranjske, Zvonimir Meković i Dalibor Križanović, u noći s 01. na 02. svibnja 1991. zarobljeni od strane srbijanskog agresora iz Borova Sela, oko podne pripadnici Specijalne policije PU Vinkovci krenuli su osloboditi kolege. Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srbijanske vojske iz Srbije. Toga dana ubijena su i masakrirana dvanaestorica pripadnika Specijalne policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena.

Poginuli su Bošnjak, Stipan rođ. 1955. iz Nuštra; Crnković, Luka rođ. 1970. iz Otoka, Culej, Josip rođ. 1966. iz Jarmine; Čatić, Malden rođ. 1971. iz Županje; Čović, Janko rođ. 1965. iz Ivankova; Grašić, Zoran rođ. 1969. iz Otoka; Grbavac, Antun rođ. 1961. iz Nijemaca; Hrala, Željko rođ. 1968. iz Ivankova; Perica, Zdenko rođ. 1965. iz Nuštra; Petrušić, Marinko rođ. 1966. iz Tovarnika; Šarić, Mladen rođ. 1965. iz Novih Jankovaca; Vučić, Ivica rođ. 1961. iz Vinkovaca.

Taj događaj označio je novo, još žešće razdoblje srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Borovo Selo nakon 02. svibnja je bilo mjesto gdje se nalazio koncentracijski logor za sve osobe nesrpske nacionalnosti koje su uhićene na području Tenje, Dalja i Borova naselja, te za stanovnike Borova Sela koji su odbili stati na stranu srbijanskog agresora.

Pitanje odgovornosti za pogibiju dvanaestorice hrvatskih redarstvenika još nije riješeno i polako pada u zaborav. Malobrojni su oni koji se još uvijek bore za istinu, poput Steve Culeja iz Jarmine, brata poginulog Josipa.