Izvorno izgrađena kao najveća bizantska crkva koja je kasnije prenamjenjena u džamiju i danas muzej, Aja Sofija (izvorno Hagia Sophia) ili Sveta Mudrost, zadržala je kroz sva povijesna razdoblja značaj kao jedno od najvrednijih ljudskih dostignuća na području graditeljstva i umjetnosti. Važno je istaknuti da je na istom mjestu gdje i danas stoji građevina u tadašnjoj prijestolnici Bizantskog carstva – Konstantinopolu (današnjem Istanbulu), stajala prvotna crkva još u 4. stoljeću. Nakon što je ona spaljena početkom 5. stoljeća na njenom mjestu je izgrađena druga crkva za koju se pretpostavlja da je imala drvenu baziliku, koja je spaljena 532. godine. Gradnju nove crkve u obrisima koji su nam danas poznati, iste godine započinje car Justinijan. Velebna građevina dovršena je u samo pet godina, u razdoblju od 532. do 537. godine, te je od tada pa sve do pada Istočnog rimskog carstva 1453. godine bila glavna krunidbena crkva bizantskih careva i najljepša crkva Bizanta. Nakon što su turski osvajači preuzeli Konstantinopol, crkva je prenamjenjena u džamiju zbog čega su joj izvana nadodana danas prepoznatljiva četiri minareta, dok su njeni izvorni mozaici iz unutrašnjosti bili prekriveni vapnom. Od 1935. godine građevina ima funkciju muzeja.

Aja Sofija predstavlja jednu od najljepših očuvanih primjera bizantske arhitekture i umjetnosti, te je gotovo tisuću godina bila najveća katedrala na svijetu. Pored njene vanjske ljepote od velike vrijednosti je i njena unutrašnjost ukrašena mozaicima, zidnim slikama i mramornim stupovima. Zanimljivo je spomenuti da je prema starim tekstovima koji svjedoče o gradnji Aja Sofije zapisano da je anđeo u snu prikazao caru Justinijanu nacrte građevine. Također, predaja kaže da je car Justinijan oduševljen ljepotom Aja Sofije nakon izgradnje izjavio da je njome uspio nadmašiti Salomonov Jeruzalemski hram. Bazilika ima tlocrt grčkog križa koji je određen središnjim pravokutnikom iznad kojeg se izdiže kupola promjera od 32 metra s dvije bočne polukupole. Pored središnje kupole, kompleksnom unutrašnjošću uvelike dominiraju stupovi na dvije etaže i brojni prozori koji planski propuštaju svjetlost iz svih smjerova te na taj način osvjetljavaju prostrani središnji prostor nekadašnje crkve. Važno je istaknuti da kupola Aja Sofije predstavlja prvu kupolu velikih dimenzija koja je građena na 'pandantivima', to jest, na konkavnim trokutastim stranicama povezanim u četiri velika luka. Upravo kupola Aja Sofije je kasnije utjecala na cjelokupnu bizantsku gradnju.

Kako bi se dobio bolji dojam o dimenzijama katedrale Svete Mudrosti čini se bitnim istaknuti da su njeni najveći stupovi oko 20 metara visoki, 1,5 metara široki te oko 70 tona teški. Isto tako, glavna kupola doseže visinu od 55 metara. Za vrijeme dok je bila katedrala u njoj se nalazio zlatni oltar ukrašen ciborijem, dok je ostatak unutrašnjosti bio bogato ukrašen brojnim mozaicima s biblijskim motivima i svecima, bizantskim carevima i carevima, te dekorativnim geometrijskim oblicima. Nakon što je crkva prenamijenjena u džamiju 1453. godine, većina mozaika je iz vjerskih razloga bila prekrivena vapnom. Bitno je dodati da je građevina bila više puta dograđivana za vrijeme Bizanta i kasnije za vrijeme osmanske vlasti, a posljednji veći restauratorski zahvati obavljeni su polovicom 19. stoljeća. Konačno, tijekom 1930-ih veliki broj starih bizantskih mozaika je bio ponovno otkriven, pri čemu se pazilo da u građevini ostane jednak omjer kršćanskih i muslimanskih motiva.

Danas je nedvojbeno da je glavna bizantska katedrala kasnije uvelike utjecala na cijelu pravoslavnu, rimokatoličku i muslimansku sakralnu arhitekturu i graditeljstvo, o čemu svjedoče kasnije izgrađene brojne džamije i kršćanske crkve. Ono što pored veličine i ljepote čini ovu građevinu uistinu posebnom je spoj bizantske i islamske kulture, arhitekture i umjetnosti, zbog čega je danas teško zamisliti Aja Sofiju bez četiri minareta, ali i bez njene važne vjerske funkcije u vrijeme Istočnog rimskog carstva. Zbog svih ovih razloga sigurno je da će Aja Sofija kao jedna od najljepših građevina na svijetu iz generacije u generaciju nastaviti privlačiti nove posjetitelje koji će i dalje uživati u njenoj ljepoti s ciljem pronalaženja mudrosti.

vrh

Pagoda je naziv za budističku vjersku građevinu ili hram kružnog oblika koja nalikuje na toranj, a služi za pohranjivanje relikvija te za vjerske ceremonije. Pagode se nalaze uglavnom na budističkim predjelima Azije, to jest, najčešće ih možemo pronaći u Kini, Japanu, Nepalu, Mijanmaru, Indiji i Koreji. Jedna od najljepših i najdragocjenijih pagoda je svakako pagoda Švedagon ili Zlatna Pagoda koja se nalazi u gradu Jangonu, u državi Mijanmar. Osim što predstavlja jednu od najvrednijih relikvija budizma ona je također i najsvetija budistička pagoda za građane Mijanmara. Razlog zašto je ovaj gotovo sto metara visok pozlaćeni budistički „sveti toranj“ toliko važan je to što se u njemu čuvaju relikti od četiri prethodne reinkarnacije Bude - od kojih se najvredniji relikti odnose na osam vlasi kose povijesnog Bude Gautame.

Unatoč predaji prema kojoj se tvrdi da je pagoda Švedagon stara oko 2500 godina, arheolozi pretpostavljaju da je ona izgrađena u razdoblju između 6. i 10. stoljeća. Ovo pitanje očito predstavlja kontroverzu s obzirom na činjenicu da je Buda Gautama, čije se vlasi kose nalaze u pagodi, preminuo 486. godine prije Krista. Bez obzira na znanstvena istraživanja, legenda o Švedagonu govori da su dva brata trgovca putem susrela Budu koji im je dao svojih osam vlasi da ih pohrane u Mijanmaru. Dva brata su zatim krenula na put, te su uz pomoć mjesnog kralja pronašli brdo u Mijanmaru za pohranu kose, u kojem su već bili pohranjeni relikti od prethodnih Buda. Kada su konačno odlučili pohraniti kosu navodno su se desila mnoga čuda od kojih se spominje da su gluhi mogli čuti, a slijepi gledati, te da je naglo procvalo drveće iako nije bilo proljeće.

„Sveti toranj“ se od tada nije održavao sve do 14. stoljeća kada je ponovno sagrađena pagoda u visini od 18 metara. Od tog vremena pagoda se na istom mjestu gradila više puta sve do 18. stoljeća kada je podignut toranj u današnjoj visini od 98 metara. Unatoč čestim potresima koji su se dešavali na ovom području kroz povijest, Švedagon je uvijek bio uspješno obnovljen. U ovu zlatnu „katedralu budizma“ na čijoj se kruni nalazi 5448 dijamanata i 2317 rubina, može se ući putem četiri ulaza. Baza pagode izgrađena je od cigli prekrivenih zlatnim pločama, iznad koje se nalaze terase na koje imaju pristup samo muški redovnici. Iznad terasa, pagoda se uzdiže do krune obložene spomenutim dijamantima i rubinima, dok se na njenom samom vrhu nalazi dijamant. Pagodu pokrivaju prave zlatne ploče, koje su kraljevi i građani Mijanmara oduvijek rado davali za njenu gradnju.

Pošto je pagoda Švedagon sveto mjesto gdje mnogi dolaze pronaći mir u kontemplaciji i molitvi, svi posjetioci se iz poštovanja moraju izuti prije ulaska u kompleks. Također, pored religioznih posjetitelja i redovnika danas pagodu posjećuje i sve više stranih posjetitelja i turista, zbog čega se na određenim dijelovima kompleksa mogu pronaći razni tradicionalni dućani sa žrtvenim darovima, lotosovim cvijetovima i zdjelama s rižom. Upravo zbog svoje velike raskoši i dimenzija, te zbog neuobičajenog oblika, mnogim „zapadnjacima“ koji nisu upoznati s budističkom tradicijom pagoda Švedagon djeluje poput građevine s nekog drugog planeta. Također, čini se pagoda Švedagon govori o tome da se u budističkoj tradiciji sjaj i bogatstvo podređuju duhovnim vrijednostima iz kojih naposljetku izvire istinska ljepota i kreativnost.