Australija

Opći podaci

Površinom šesta najveća država svijeta (7.741.220 km2) Australija ili službeno Australski savez (eng. Commonwealth of Australia) je najveći otok ali ujedno i najmanji kontinent na svijetu koji se smjestio na južnoj polutki Zemlje. Točnije, Australija se pored istoimenog kontinenta smještenog između Indijskog oceana na zapadu, Tihog oceana na istoku te Timorskog i Arafurskog mora na sjeveru, još sastoji i od otoka Tasmanije te brojnih manjih otoka. Na sjeveru Australija graniči s Indonezijom, Istočnim Timorom i Papuom Novom Gvinejom, na sjeveroistoku sa Solomonovim Otocima, Venuatuom i Novom Kaledonijom, te na jugoistoku s Novim Zelandom. Iako je šesta država svijeta po površini, Australija je po broju stanovnika tek na 55. mjestu s gotovo 22 milijuna stanovnika. Glavni grad države je Canberra, a od važnijih gradova još izdvajamo Sydney, Melobourne, Perth, Darwin, Brisbane i Adelaide.

Australija je demokratska država koja se sastoji od šest saveznih država i dva teritorija te je politički uređena kao parlamentarna monarhija u okviru Commonwealtha. Na čelu države je britanska kraljica koja u praksi ima više formalnu i reprezentativnu ulogu, dok izvršnu vlast na saveznoj razini obnaša generalni guverner u suglasnosti s premijerom te guverneri na razini saveznih država. Od osnivanja prvih britanskih kolonija u 18. stoljeću Australija se postepeno razvila u jednu od najuspješnijih zemalja svijeta koja se temelji na multikulturalizmu te danas predstavlja važnu članicu u mnogim međunarodnim organizacijama. Većinu stanovništva Australije danas čine Europljani, zatim australski starosjedioci Aboridžini te Azijci. Iako je službeni jezik u Australiji engleski, koji se ovdje govori s tipičnim australskim naglaskom, zbog brojnih doseljenika tu se još ponajviše koriste i talijanski, kineski, grčki, arapski te mnogi drugi svjetski jezici među kojima je i hrvatski. Veliki broj jedinstvenih biljnih i životinjskih vrsta te nepregledna pustinjska ali i tropska područja čine danas Australiju primamljivim turističkim odredištem za znatiželjnike iz cijelog svijeta.

Prirodna obilježja

Iako je Australija najniži kontinent kojim pretežito dominiraju polu sušna i pustinjska područja, ona se također ističe izrazito raznolikim prirodnim staništima koja uključuju tropske prašume i područja prekrivena niskim raslinjem. Važno je istaknuti da upravo zbog prostranih pustinjskih predjela u unutrašnjosti koji nisu pogodni za život, Australija predstavlja najrjeđe naseljen kontinent. Također, iz istog razloga većina Australaca obitava u gradovima na rubnim dijelovima jugoistoka, istoka i zapada zemlje. Reljefno se Australija može podijeliti na tri prirodne regije: Istočno pobrđe, Središnju nizinu te zapadnu Ravan.

Na istoku zemlje nalaze se gromadne planine Australski Kordiljeri koji se strmo spuštaju prema uskom i niskom primorju uz obalu Tihog oceana te blago prema zapadu, to jest, prema unutrašnjosti kontinenta. Bitno je istaknuti da uz obalu na jugoistoku regije Istočnog pobrđa ima najviše padalina zbog čega je ovaj dio Australije najgušće naseljen. U središnjem dijelu Australije prostire se Središnja australska nizina koja se pruža duž čitavog kontinenta i kojom prevladava ravan, pustinje i nisko raslinje, zbog čega je ovaj dio zemlje slabo naseljen. Zapadni dio Australije zauzima regija Zapadna ravan u čijem središnjem dijelu prevladavaju polupustinje i pustinje. Na jugu i sjeveroistoku regije dominira nisko raslinje pogodno za ispašu, dok je njen krajnji sjever i jugozapad pogodan za poljoprivredu zbog obilnih padalina. Veliki prostor australskog kontinenta određen je raznolikim klimatskim uvjetima koji se okvirno mogu podijeliti na tri vrste klima. Tako na sjeveru zemlje prevladava tropska i ekvatorska klima, na središnjem dijelu suptropska i pustinjska, te je za jug kontinenta uključujući i otok Tasmaniju karakteristična umjerena klima. Iako većim dijelom zemlje prevladavaju polu sušna i pustinjska područja bez većih rijeka, važno je napomenuti da je zbog izoliranog položaja u Australiji došlo do razvoja jedinstvenih i danas endemskih biljnih i životinjski vrsta, koje se ne mogu pronaći nigdje drugdje na svijetu.

Povijesne crtice

Prvi stanovnici Australije su Aboridžini, za koje se pretpostavlja da su došli u Australiju najvjerojatnije iz jugoistočne Azije još prije više od 40.000 godina. Do vremena osnivanja prvih europskih naselja u 18. stoljeću, australski starosjedioci su bili sakupljači plodova i lovci, te su imali vrlo bogatu i složenu kulturu s izrazito razvijenim duhovnim vrijednostima. Iako se još u starom i srednjem vijeku pretpostavljalo da na području današnje Australije postoji kopno, nju su Europljani otkrili tek krajem 16. stoljeća. S većim istraživanje australske obale prvi su započeli Nizozemci, koji nisu imali interes za iskorištavanjem neplodne Australije. Tek 1770. godine poznati britanski moreplovac i istraživač James Cook proglašava cijelu istočnu obalu Australije britanskim vlasništvom, te ju naziva Južnim Novim Walesom. Ubrzo nakon Cookova otkrića Britanci Australiju koriste kao kažnjeničku koloniju i brodovima dovode prve zatvorenike na otok 1787. godine. Već iduće godine Britanci 26. siječnja osnivaju koloniju Novi Južni Wales, te se ovaj datum od tada slavi kao Dan Australije. Ujedinjeno kraljevstvo je postepeno proširilo svoju vlast na čitavi kontinent, a u prvim godinama kolonizacije kažnjenici su bili korišteni za krčenja šuma, gradnju cesta, te dopremanje i uzgoj europskih biljaka i životinja, čime su stvorili temelje za daljnji razvoj zemlje. Pored kažnjenika kojih je tijekom prvih 80 godine kolonizacije dopremljeno oko 170.000, od kraja 18. do početka 19. stoljeća slijedi sporo doseljavanje europskog stanovništva u Australiju koje je ponajviše dolazilo iz Velike Britanije.

Nakon ukidanja prijevoza kažnjenika u zemlju sredinom 19. stoljeća slijedi brže naseljavanje Australije uzrokovano gospodarskom krizom u Europi te otkrićem zlata u saveznoj državi Victoriji. U razdoblju australske zlatne groznice od 1850. do 1860. godine broj stanovnika u Australiji je porastao od nepunih pola milijuna na gotovo milijun i pol, te su se mnogi tragači zlata ovdje trajno nastanili. Tijekom 19. stoljeća kolonija se nastavila ubrzano razvijati, čemu doprinosi razvoj industrije, posebice građevinarstva i proizvodnje, te osnivanje farmi ovaca za proizvodnju kvalitetne vune. Također, u ovom razdoblju do kraja 19. stoljeća šest osnovanih kolonija uspostavlja svoje samouprave koje kasnije postaju savezne države ili teritoriji. 1901. godine jedinstvena federacija australskih kolonija stiće nezavisnost od britanske krune, ostavši pritom dominion Britanskog carstva. Prva federalna vlada bila je privremeno smještena u Melbourneu do 1927. godine kada glavni grad Australije postaje Canberra. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata Australija je dala svoj veliki doprinos Velikoj Britaniji i saveznicima. Nakon Drugog svjetskog rata Australija potiče useljavanje europskih doseljenika. Od 1970. godine u Australiji se ukida politika «bijele Australije» koja je bila na snazi od 1902. godine, što je uvelike doprinijelo preobražaju australske demografije i kulture. Iako se 1986. godine dodatno smanjuju ustavne spone između Velike Britanije i Australije, 1999. godine 54% Australaca izjasnilo se protiv prijedloga da Australija postane republika. Prema mnogim društvenim i gospodarskim standardima Australija je danas jedna od najrazvijenijih i najstabilnijih država svijeta s vrlo razvijenim obrazovnim, zdravstvenim, političkim i gospodarskim sustavom. Osim što je važna članica međunarodnih političkih i gospodarskih institucija, Australija također teži održavanju dobrih odnosa sa zemljama Pacifika. Kao zemlja koje se danas ističe svojim multikulturalizmom i visokim životnim standardom, Australije danas predstavlja jednu od najpoželjnijih mjesta za život ili samo posjetu.

Zanimljivosti

Od brojnih zanimljivosti vezanih uz ovu daleku i egzotičnu zemlju izdvajamo autohtoni australski glazbeni instrument didžeridu, zatim jedinstveno australsko oružje bumerang te australsku autohtonu životinju koalu.

Didžeridu

Didžeridu je izvorni australski puhački instrument koji su razvili starosjedioci Australije Aboridžini. Premda je teško utvrditi njegovu točnu starost, te se nagađa da je najstariji glazbeni instrument na svijetu, crteži na australskim špiljama otkrivaju da su se Aboridžini služili didžeriduom prije najmanje 1500 godina. Osim spomenutog naziva ovog jedinstvenog instrumenta koji se koristi širom svijeta, Aboridžini za didžeridu koriste još oko 40 različitih imena od kojih izdvajamo nazive yirdaki i kanbi. Važno je istaknuti da se didžeridu izvorno svirao na relativnom malom području na sjeveru Australije, no postepeno se njegova uporaba proširila kontinentom, ali i izvan njega. Danas je didžeridu jedan od najpoznatijih simbola Australije. Tradicionalno se didžeridu uglavnom koristio kao pratnja obrednim plesovima i pjevanjima Aboridžina, ali se mogao koristiti i za samostalno sviranje izvan obreda. Važno je istaknuti da sviranje didžerudua još i danas čini sastavni dio kulturne tradicije pri obredima kod Aboridžina u sjevernoj Australiji, premda ga danas većina Aboridžina kao i ostalih zaljubljenika u ovaj instrument širom svijeta uglavnom koristi za razonodu.

Didžeridu je jednostavan puhački instrument koji se može opisati kao cijev cilindričnog ili stožastog oblika duljine od jednog do tri metra koji može ali ne mora biti ukrašen tradicionalnim ili modernim crtežima. Iako se u Australiji najčešće izrađuje od drva eukaliptusa, didžeridu se danas širom svijeta radi od raznih vrsta drva ali i ostalih materijala kao što je primjerice plastika. Cijev didžeridua se sastoji od gornjeg užeg dijela ili usnika kroz koji se puše, te donjeg šireg dijela ili zvona, kroz koje izlazi zvuk. Na vrhu usnika stavlja se vosak koji olakšava sviranje. Vosak se tijekom sviranja omekša te je tada usnik moguće oblikovati prema ustima svirača što može olakšati stvaranje zvuka. Bitno je dodati da ovisno o obliku i materijalu od kojeg je izrađen, svaki didžeridu ima svoju posebnu boju zvuka. Didžeridu se svira prislanjajući usne koje vibriraju ili bruje (slično kao kod sviranja trube) na usnik pritom primjenjujući tehniku kružnog disanja, što znači da se za vrijeme sviranja ne prekida dovod zraka u instrument. Preciznije, svirači didžeridua neprekidno udišu zrak kroz nos koji zadržavaju u plućima i ustima te ga istovremeno kontrolirano ispuštaju u instrument, dok jezikom i usnama mogu određivati ritam, te boju zvuka. Koristeći tehniku kružnog disanja iskusni svirači mogu po želji neprekidno proizvoditi zvuk, što može potrajati i do više od 40 minuta. Važno je istaknuti da je didžeridu ritmički instrument, koji može proizvesti samo jedan ton, što nimalo ne umanjuje njegove instrumentalne mogućnosti za izvedbom raznovrsne dinamike ritma, glasnoće te boje zvukova. Također, pri sviranju ritam se određuje i usklađenim udaranjem štapića koji svirač drži u slobodnoj ruci. Prema načinu sviranja uglavnom postoji razlika između tradicionalnog aboridžinskog yolngu stila, te modernog zapadnjačkog balanda stila koji nema nikakvih ograničenja. Osim što danas postoje razni oblici modernih didžeridua koje koriste suvremeni glazbenici širom svijeta, didžeridu danas služi i kao dekorativni predmet ili suvenir. Konačno, najnovija istraživanja potvrđuju da sviranje didžeridua pridonosi općem zdravlju, što može značiti da će ionako velik broj zaljubljenika u didžeridu u budućnosti sigurno rasti.

Koala

Iako svojim izgledom podsjeća na medvjedića, koala je zapravo sisavac tobolčar za kojeg je karakteristično da živi u krošnjama eukaliptusa na području Australije. Ova autohtona australska životinjska vrsta i jedan od simbola Australije, danas je nažalost ugrožena ali zaštićena vrsta koja je gotovo bila istrebljena početkom 20. stoljeća zbog trgovine njenim krznom. Iako su danas zaštićene, koale još uvijek gube svoj životni prostor uslijed čestih požara i širenja urbanizacije. Koale imaju sivo krzno, crni nos i velike uši. Skoro da i nemaju rep, te se ističu dugačkim rukama i kratkim nogama s dugačkim kandžama koje im pomažu pri kretanju po krošnjama drveća. Nadalje, koale su biljojedi koje se hrane lišćem samo od manjeg broja vrsta eukaliptusa koje nije otrovno. Važno je istaknuti da mladunče koale ostaje u majčinom tobolcu sve dok nije sposobno samo se držati na njenim leđima što traje oko tri mjeseca, nakon čega je mladunče sposobno samostalno se prehranjivati. Mladunče ostaje uz majku sve do dolaska novog mladunca.

Iako su koale tihe životinje, mužjaci mogu proizvesti vrlo glasne zvukove u vrijeme sezone parenja. Također, zanimljivo je spomenuti da koale kada su uznemirene mogu glasno plakati poput ljudskog djeteta. Ove zanimljive životinje obitavaju u gornjim dijelovima krošnji, aktivne su isključivo tijekom noći, dok veliki dio dana spavaju. Rijetko kada silaze s drveća, odnosno samo onda kada im ponestane hrane. Pošto tekućinu dobivaju iz eukaliptusovog lišća nemaju veliku potrebu piti vodu. Pretpostavlja se da im je životni vijek oko 18 godina. Važno je istaknuti da koale kao i većina australskih životinja imaju važno mjesto u kulturi, mitovima i legendama starosjedioca Aboridžina. Također, pretpostavlja se da naziv „koala“ na većini domorodačkih jezika znači „ne piti“. Broj koala je bio vrlo velik do dolaska Europljana u 18. stoljeću, kada započinje uništavanje njihovih prirodnih staništa zbog širenja urbanizacije i stvaranja poljoprivrednih površina. Isto tako, sve dok konačno nisu bile proglašene zaštićenom vrstom 1930. godine, Europljani su koale gotovo istrijebili zbog njihovog krzna. Danas su zaštićeni mnogi dijelovi šuma u Australiji kako bi se koalama osigurao siguran životni prostor. Kao autohtona australska životinjska vrsta koala predstavlja i važna dio australske popularne kulture, pa se tako njen lik koristi u televizijskim reklamama, crtanim filmovima, knjigama i igricama, a mnogi sportski klubovi u Australiji i izvan nje koriste koalu kao zaštitni znak ili maskotu. Kao zaštićena vrsta, koala danas predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Australije.

Bumerang

Bumerang je plosnati drveni predmet zakrivljenog oblika koji se koristi bacanjem, a može služiti kao oružje za lov, za sportsku rekreaciju ili razonodu. Iako se bumerang najčešće povezuje uz Aboridžine koji su se njime služili do dolaska Europljana, povijesni dokazi svjedoče o njegovoj prisutnosti na području Europe još za vrijeme kamenog doba. Također, premda njegovo točno porijeklo nije poznato, prisutnost bumeranga se bilježi na gotovo svim krajevima svijeta, od Europe, Australije, Egipta i Indije do Sjeverne i Južne Amerike. Unatoč nepoznatom porijeklu ime bumerang potječe od Aboridžina, te se upravo zbog australskih starosjedioca koji su ga sačuvali do suvremenog doba, Australija danas smatra njegovom domovinom.

Ovisno o namjeni i porijeklu bumerang može biti različitih oblika i veličina. Vjerojatno najprepoznatljivija vrsta bumeranga je zakrivljeni povratni bumerang koji je služio za razonodu ili tjeranje ptica s ulova ili poljoprivrednih površina. S druge strane postoje i bumeranzi koji se ne vraćaju, a koji su služili kao oružje za borbu ili lov. Osim što se koristio za borbu, lov ili razonodu, bumerang je imao i višenamjensku funkciju pa je služio i za paljenje vatre, kao mamac za ribolov, kao udaraljkaški instrument, kao sredstvo za komunikaciju te čak i kao igračka. Po veličini bumeranzi mogu biti dugački od 10 centimetra do 2 metra, dok po obliku mogu imati dva ili više krilca, te oblik sličan upitniku. Izvorni aboridžinski bumeranzi su često bili ukrašeni, no danas se izrađuju iz raznih materijala i u raznim oblicima kao suveniri ili za sportsku namjenu. Važno jer spomenuti da je za rukovanje bumerangom potrebno uvježbati i posebne tehnike bacanja koje nisu jednostavne. Također, zanimljivo je istaknuti da danas postoje i razne sportske discipline u kojim se bumerang koristi u natjecateljske svrhe. Konačno, činjenica da je sportska primjena bumeranga vrlo razvijena širom svijeta, govori u prilog tome da ovoj jedinstveni predmet više neće tako lako pasti u zaborav.