Alžir

Opći podaci

Površinom jedanaesta najveća država svijeta (2.381.741 km2) Alžir ili službeno Alžirska Narodna Demokratska Republika smještena je na sjeveru afričkog kontinenta. Točnije, Alžir na sjeveroistoku graniči s Tunisom, na istoku s Libijom, na zapadu s Marokom, na jugozapadu s državama Zapadnom Saharom, Mauritanijom i Malijem, na jugoistoku s Nigerom, a na sjeveru izlazi na Sredozemno more. S gotovo 35 milijuna stanovnika Alžir je na 35. mjestu po napučenosti na svijetu. Glavni i najveći grad koji ujedno dijeli i ime države je Alžir, dok od ostalih većih i važnijih alžirskih gradova izdvajamo Oran, Constantine, Annabu, Batnu, Blidu, Setif i Chlef. Država je politički uređena kao predsjednička republika s višestranačkim sustavom, te je administrativno podijeljena na 48 provincija, 553 okruga te na 1541. općinu.

Za Alžir je karakteristično da većinu njegovog stanovništva etnički čine Arapi ili Berberi, te danas malobrojni Francuzi i ostali Europljani. Također, pored korištenja lokalnog alžirskog dijalekta arapskog jezika, oko 20% Alžiraca služi se berberskim jezikom te njeguje poseban berberski identitet. Uz službeni arapski i spomenuti berberski jezik, u Alžiru se govori sve ukupno 18 jezika, među kojima francuski predstavlja jezik koji se koristi u upravi i visokom obrazovanju. Većina Alžiraca pripada vjeroispovijesti sunitskog islama, iako u zemlji postoje i brojne kršćanske zajednice. Stanovnici Alžira uglavnom su naseljeni na sjevernom obalnom području, dok manjina koja obitava na području pustinje Sahare uglavnom živi uz oaze i njeguje nomadski stil života. Iako su nakon izborene samostalnosti od Francuske 1962. godine u Alžiru zabilježeni mnogi unutrašnji sukobi, od kraja 20. stoljeća stanje u zemlji se sve više stabilizira. Kao država koja temelji svoj gospodarski razvitak na proizvodnji nafte i zemnog plina Alžir je danas važan član brojnih međunarodnih političkih i gospodarskih organizacija. Bitno je dodati da zbog svog bogatog kulturno-povijesnog nasljeđa i jedinstvenih prirodnih ljepota koja pružaju nepregledna prostranstva Sahare i obalna područja uz Sredozemno more, Alžir danas predstavlja i sve atraktivnije turističko odredište.

Prirodna obilježja

U zemljopisnom pogledu veliki prostor koji zauzima Alžir može se podijeliti na sjeverni dio uz obalu Sredozemnog mora, te južni dio kojim prevladava saharska pustinja. Važno je istaknuti da se upravo oko 90% teritorija države nalazi na saharskom području koje je vrlo rijetko nastanjeno i neplodno. Unatoč nenaseljenosti ovo je područje od velike važnosti za gospodarstvo Alžira jer se ovdje nalaze vrlo bogata nalazišta nafte i zemnog plina. Većina obalnih područja na sjeveru Alžira su brežuljkasta ili čak planinska s nekoliko prirodnih luka. Najplodnije područje zemlje nalazi se u regiji Tell uz obalu Sredozemlja, gdje živi većina Alžiraca.

U unutrašnjosti Alžira nalaze se visoravni nepovoljne za razvoj poljoprivrede koje završavaju s Saharskim Atlasom, koji predstavlja planinskim lanac što dijeli sjeverni dio Alžira od njegove Saharske pustinje na jugu. Na području srednje Sahare (na jugoistoku Alžira) nalazi se planinski kraj koji se naziva Hoggarske planine, gdje se nalazi Tahat, najviši vrh zemlje visok 2.918 metara. Na području države uz Sredozemno more prevladava sredozemna klima za koju su tipična vruća ljeta i blage zime, te učestale padaline. U planinskoj unutrašnjosti Alžira prevladava suha klima s hladnim zimama, dok je za područje južno od planinskog lanca Saharskog Atlasa karakteristična pustinjska klima, određena vrlo rijetkim padalinama te velikim dnevnim razlikama u temperaturi.

Povijesne crtice

Arheološki dokazi svjedoče o prisutnosti prvih ljudskih zajednica na području današnjeg Alžira još prije 200.000 godina prije Krista. U razdoblju od 6.000 do 2.000 godine stare ere ovdje su se obitavale i neolitske zajednice koje su se bavile stočarstvom i poljoprivredom sve do klasičnog razdoblja, o čemu svjedoče brojne pećinske slike pronađene na sjeveroistoku Alžira, na području planinskog lanca Tassili n'Ajjera. Za vrijeme drugog i prvog stoljeća prije Krista prostor Alžira prvotno su nastanjivali potomci domorodačke skupine Berbera, koji su došli u kontakt s Kartažanima, Grcima i Rimljanima. Iako su Kartažani već tijekom prvog tisućljeća stare ere počeli osnivati svoja prva naselja na obalama Sredozemlja današnjeg Alžira, Berberi su za vrijeme Punskih ratova (od 264. do 146. godine pr. Kr.) iskoristili priliku kako bi postali neovisni od Kartage. Od tada su se počela razvijati berberska kraljevstva od kojih je najznačajnije Numidija, koja je bila poznata po svojoj jakoj konjici. Od drugog stoljeća pr. Kr. Numidiju zauzimaju Rimljani koji ovdje vladaju sve do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. g. nove ere, kada ponovno Berberi stječu neovisnost na mnogim područjima Numidije koje nisu držali Vandali. Nakon protjerivanja Vandala od strane Bizanta veliki dio današnjeg Alžira bio je pod Bizantskim Carstvom sve do dolaska Arapa u ove krajeve tijekom 7. stoljeća. Dolaskom arapskih muslimana došlo je do trajne islamizacije cijele sjeverozapadne Afrike, to jest, Magreba. Na ovom području ubrzo se izmjenjuju brojne vladajuće dinastije od kojih se ističu Fatimidi koji su tijekom 10. i 11. stoljeća osvojili Egipat, te dinastije Almoravida i Almohida koje su tijekom 11. i 12. stoljeća vladale velikim dijelom sjeverne Afrike i južnim Iberskim poluotokom.

Nakon što je krajem 15. stoljeća završena „rekonkvista“, to jest, oslobađanje Iberskog poluotoka od muslimana, Španjolsko Carstvo je započelo s ekspanzionističkom politikom prema sjevernoj Africi. Unatoč tome što su u to vrijeme Španjolci osvojili brojne gradove na alžirskoj obali Sredozemlja, već početkom 16. stoljeća Alžir dolazi pod vlast Osmanskog Carstva koje se ovdje zadržalo narednih četiri stoljeća. Važno je istaknuti da je unutar Osmanskog Carstva Alžir imao veliki stupanj samostalnosti. Također, u razdoblju u 16. do 19. stoljeća na zapadnom Sredozemlju bilježe se česte gusarske aktivnosti koje su provodili osmanski gusari iz sjeverne Afrike, s ciljem porobljavanja i trgovine otetim Europljanima. U prvoj polovici 19. stoljeća Alžir osvajaju Francuzi koji ga proglašavaju svojom kolonijom, nakon čega je ubrzo došlo i do useljavanja velikog broja francuskih i europskih imigranata u zemlju. Unatoč tome što su doseljenici doprinijeli gospodarskom razvoju zemlje, domaće stanovništvo je u tom razdoblju bilo osiromašeno i obespravljeno. Nakon Prvog svjetskog rata domaći muslimani počinju izražavati sve veće težnje za autonomijom i samostalnošću, što je naišlo na žestok otpor kolonista i dovelo do čestih sukoba između dvije skupine sve do sredine 20. stoljeća. Alžir je konačno proglasio neovisnost od Francuske 1962. godine, nakon čega je većina kolonista i njihovih pristaša otišlo iz zemlje. Unatoč unutarnjim političkim sukobima koji su uslijedili nakon neovisnosti i građanskog rata tijekom 1990-ih, krajem 20. stoljeća dolazi do stabilizacije stanja u zemlji. Alžir danas temelji svoje gospodarstvo na proizvodnji nafte i zemnog plina, te je član brojnih međunarodnih političkih i gospodarskih organizacija.

Zanimljivosti

Od brojnih zanimljivosti vezanih uz Alžir odabrali smo rimsko naselje Djemilu koje se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, zatim Nacionalni park Tassili n'Ajjer, te priču o domorodačkom narodu Kabila.

Djemila

Djemila je naziv za planinsko selo smješteno u blizini sjeverne obale Alžira gdje se nalaze jedni od najbolje sačuvanih ostataka Berbersko-Rimskog graditeljstva u sjevernoj Africi. Važno je istaknuti da je od 1982. godine Djemila postala spomenikom UNESCO-ve svjetske kulturne baštine. Jedan od glavnih razloga tome je što se u Djemili na jedinstven način očituje primjer rimskog graditeljstva i arhitekture u planinskom okružju. Od važnijih građevina u Djamili izdvajamo kazalište, dva trga, bazilike, hramove, slavoluke, zatim kamene ulice i kuće. Važno je dodati da su mnoge građevine u Djemili ukrašene prelijepim i vrijednim mozaicima. Također, cijelo mjesto je vrlo dobro očuvano, a iskapanja na lokalitetu su započeta tek početkom 20. stoljeća.

Mjesto je organizirano oko velikog popločanog trga na čijem ulazu stoji veličanstveni slavoluk. Stari Rimljani su ovo mjesto nazvali Cuicul, a izgradili su ga tijekom prvog stoljeća nove ere kao vojno naselje smješteno na uskom trokutastom platou. Cuicula je izgrađena planski po standardima rimskog graditeljstva zbog čega sadrži trg u centru mjesta te dvije glavne ulice koje ga sijeku. Pretpostavlja se da je naselje prvotno bilo naseljeno jedino s vojnicima, ali se s vremenom proširilo i postalo trgovinsko središte. Isto tako, razvoju grada je uvelike doprinio uzgoj poljoprivrednih proizvoda kao što su žitarice i masline. Tijekom 3. stoljeća dolazi do obnove mnogih objekata u gradu, a s dolaskom kršćanstva u 4. stoljeću izgrađene su bazilika i krstionica. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju u mjestu obitavalo oko 20.000 ljudi. S padom Rimskog Carstva pučanstvo je počelo postepeno napuštati mjesto tijekom 5. i 6. stoljeća. Dolaskom na ova područja u 7. stoljeća arapski muslimani nisu mijenjali izgled Cuicule, ali su mjesto preimenovali u današnji naziv Djemila, što na arapskom jeziku označava ljepotu. Danas se na ulazu u mjesto nalazi i maleni muzej koji čuva mnoštvo pronađenih arheoloških ostataka. Pored mozaika, neki od predmeta koji se u muzeju mogu pronaći su mramorni kipovi, uljane lampe te razni pribor za kuhanje. Očito je da će upravo zbog svoje jedinstvenosti koja se ocrtava u skladnom spoju rimske arhitekture s predivnim planinskim okruženjem, Djemila i dalje nastaviti očaravati nove posjetitelje svojom ljepotom.

Tassili n'Ajjer

Tassili n'Ajjer je planinski lanac smješten u saharskoj pustinji na jugoistoku Alžira, čiji je veliki dio zaštićen unutar granica istoimenog Nacionalnog parka. Također, zbog endemskih biljnih vrsta koje uspijevaju na ovom području kao što su saharski čempresi i aromatična saharska mirta, te zbog pronalaska pretpovijesnih slika u pećinama, Tassili n'Ajjer ne samo da je pod zaštitom UNESCO-a kao posebni rezervat biosfere, već i kao spomenik svjetske kulturne baštine. Za Nacionalni park je karakteristično da se uglavnom sastoji od pješčanih stijena nastalih uslijed erozije. Upravo zato na području parka se nalazi oko 300 prirodnih kamenih lukova uključujući i brojne ostale očaravajuće reljefne oblike koji čine čudesne „šume stijena“. Isto tako, vegetacija u parku je nešto bogatija u odnosu na pustinju koja ga okružuje zbog smještaja na uzvišenju te zbog mogućnosti pješčanih stijena da zadržavaju vodu.

Važno je istaknuti da je za oblikovanje ovog jedinstvenog prirodnog okoliša pored pijeska i vjetra najviše zaslužna voda koje je ovdje bila prisutna u vrijeme kada je Sahara bila plodna zelena ravnica. U to vrijeme na području današnje pustinje nekada su se nalazila rijeke i jezera koja su nakon sporog isušivanja za sobom ostavila lijepe reljefne oblike. Zanimljivo je spomenuti da ime Tassili n'Ajjer znači „visoravan rijeka“ čime podsjeća na vremena kada su na području Nacionalnog parka vladale vlažnije klimatske prilike. Upravo iz razdoblja prije tri tisuće godine potječu i danas prisutne endemske biljne vrste saharskog čempresa i saharske mirte na području parka. Osim što je park poseban rezervat biosfere on je također i spomenik UNESCO-ve svjetske kulturne baštine zbog pretpovijesnih pećinskih slika što su ih ovdje naslikali ljudi još u razdoblju neolita. Točnije, na području parka se nalazi oko 15.000 pećinskih slika od kojih neke najvjerojatnije datiraju i iz 9. tisućljeća prije Krista, zbog čega lokalitet predstavlja jedno od najznačajnijih nalazišta pretpovijesne pećinske umjetnosti na svijetu. Pošto je u tom vremenu na području parka vladala vlažnija klima no danas pećinske slike bilježe motive aktivnosti tadašnjih ljudi kao što su lov, ples i skupljanje plodova, te slike stada goveda i velikih divljih životinja kao što su žirafe, lavovi, slonovi, antilope i krokodili.

Osim što Tassili n'Ajjer nudi posjetiocima priliku da se upoznaju s čarolijom pustinje i neuobičajenim planinskim lancem kojeg krasi mnoštvo oblika erodiranih stijena, on im također nudi i jedinstvenu priliku za povratkom u pretpovijest preko motiva oslikanih u neolitskim pećinama. Upravo zbog ovih sadržaja Tassili n'Ajjer će još jako dugo nastavit privlačiti mnoge zaljubljenike u prirodne ljepote i povijest čovječanstva.

Kabili

Kabili su pripadnici berberske etničke skupine i predstavljaju najveću homogenu kulturnu zajednicu u Alžiru. Iako su prisutni i u ostalim dijelovima Alžira, Kabili povijesno nastanjuju regiju Kabiliju na sjeveroistoku Alžira koja je po njima i dobila ime. Zbog velikih iseljavanja iz Alžira tijekom 19. i 20. stoljeća danas mnogi Kabili žive i u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Važno je istaknuti da Kabili čine oko 80% berberskog pučanstva u Alžiru, zbog čega se ovdje često naziv za Berbere i Kabile uzima kao sinonim. Također, Berberi pored Arapa predstavljaju drugi ustavno priznati narod u Alžiru. Kabili s ponosom ističu da govore kabilskim jezikom koji pripada berberskoj jezičnoj skupini, iako se mnogi od njih vrlo dobro služe i arapskim, francuskim ili engleskim jezikom. Iako su poznati po svojoj jakoj sekularnoj tradiciji, Kabili su pretežito pripadnici sunitskog islama, ali među njima također ima i pripadnika više kršćanskih denominacija.

Od antičkih vremena pa sve do 19. stoljeća Kabili su uglavnom živjeli slobodno i nezavisno. Bitno je istaknuti da su Kabili osnivači Fatimidske dinastije koja je tijekom srednjeg vijeka vladala sjevernom Afrikom. Oslanjajući se na nepristupačnost planinskog terena Kabili su uspjeli sačuvati svoju nezavisnost i nakon osmanskog osvajanja Alžira. Unatoč pruženom otporu Kabili tek u 19. stoljeću gube svoju samostalnost od strane Francuza. U ratu za neovisnost Alžira sudjelovali su mnogi Kabili, dok je Kabilija bila jedno od područja koja su bila najviše pogođena ratnim zbivanjima. Nakon stečene neovisnosti Alžira 1962. godine, Kabili su se ubrzo našli u sukobu s centralnom vladom u borbi za svoja prava i jezik. Unatoč trenutnoj stabilnoj situaciji oni i dalje danas traže veću autonomiju i ravnopravnost kabilskog jezika s arapskim. Od najpoznatijih osoba kabilskog podrijetla izdvajamo poznatu francusku pjevačicu Edith Piaf te francuskog nogometaš Zinedine Zidana.