Sudan

Opći podaci

Površinom deseta najveća država svijeta (2.505.813 km2) Sudan ili službeno Republika Sudan smještena je na sjeveroistoku afričkog kontinenta. Točnije, Sudan na sjeveru graniči s Egiptom, na sjeveroistoku izlazi na Crveno more, na istoku graniči s Etiopijom i Eritrejom, na jugoistoku s Kenijom i Ugandom, na jugozapadu s Demokratskom Republikom Kongo i Srednjoafričkom Republikom, te na zapadu još graniči s Čadom, a na sjeverozapadu s Libijom. S više od 40 milijuna stanovnika Sudan se nalazi na 29. mjestu na svijetu po broju stanovnika. Glavno političko, kulturno i gospodarsko središte države je grad Khartoum dok od ostalih važnijih i većih sudanskih gradova izdvajamo najveći Omdurman, zatim Port Sudan, Kassalu, El Obeid, Nayalu i Al Qadarif. Sudan je politički uređen kao federalna, predsjednička i demokratska republika s višestranačkim sustavom u kojoj je predsjednik na čelu države, vlade i vojske. Zemlja je administrativno podijeljena na dvadeset i pet saveznih država.

Važno je istaknuti da u Sudanu obitava gotovo 600 plemena koja se služe s više od 400 jezika i dijalekata. Unatoč tome, dvije dominantne kulturne tradicije u Sudanu su arapska, koja dominira na sjeveru, te afrička koja je prisutna na jugu. Na sjeveru zemlje prevladava arapsko pučanstvo koje je uglavnom muslimanske vjeroispovijesti, dok na jugu i zapadu stanovništvo prakticira kršćanstvo ili tradicionalna domaća vjerovanja. Također, na sjeveru se nalazi i većina urbanih središta države. Treba dodati da unutar obje kulturne tradicije postoji još mnoštvo različitih etničkih, plemenskih i jezičnih podjela koje otežavaju međusobnu suradnju. Uz službeni arapski i engleski jezik, u Sudanu se također poštuje i korištenje brojnih lokalnih jezika. Nakon stjecanja neovisnosti od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva 1956. godine, drugu polovicu 20. stoljeća u zemlji su obilježila dva građanska rata zasnovana na etničkim, vjerskim i gospodarskim razlikama između sjevernih i južnih Sudanaca. Tek nakon što je vlast u zemlji preuzeo sadašnji predsjednik Omar al-Bashira 1989. godine, dolazi do smirivanja sukoba te se od tada Sudan počinje postepeno gospodarski oporavljati i razvijati. Građanski rat je konačno završen 2005. godine usvajanjem novog ustava prihvatljivim za obje strane. Zahvaljujući bogatim prirodnim izvorima i proizvodnji nafte, Sudan je danas jedna od gospodarski najbrže rastućih zemalja svijeta.

Prirodna obilježja

U zemljopisnom pogledu veliki dio Sudana zauzima visoravan koja je isprekidana s nekoliko planinskih lanaca. Tako se na zapadu zemlje proteže lanac vulkanskih vrhova Jebel Marra, na jugu se izdiže najviši vrh Sudana - planina Kinyeti Imatong (3187 m), a na istoku se prostiru brda uz Crveno more. Plavi i Bijeli Nil spajaju se kod grada Khartouma gdje formiraju rijeku Nil, koja protječe sjeverno kroz Egipat prema Mediteranskom moru. U rijeku Nil slijevaju se sve sudanske rijeke, koje su pogodne za plovidbu te se iskorištavaju za proizvodnju hidroenergije ili navodnjavanje poljoprivrednih površina. Količina padalina veća je na jugu nego na sjeveru zemlje. Upravo zato na sjeveru Sudana nalaze se vrlo suhe Nubijska i Libijska pustinja, koje gotovo da i ne sadrže biljni pokrov. Također, pješčane oluje su ovdje česta pojava, a zbog nedostatka kiše na ovom području razvijen je i nomadski način života. Iz ovih razloga, pustinjski predjeli na sjeveru i sjeverozapadu Sudana su gotovo posve nenaseljeni.

S druge strane, na jugu zemlje nalaze se prašume, tropske močvare i savane, a kišna sezona ovdje traje i do šest mjeseci. Na jugu zemlje uglavnom prevladava tropska, dok je za sjever karakteristična vruća pustinjska klima. Također, većina stanovništva Sudana živi u dolini rijeke Nil i njenih pritoka, a posebice na sjevernom dijelu međuriječja Bijelog i Plavog Nila gdje je razvijen uzgoj pamuka. Važno je istaknuti da Sudan posjeduje i bogate prirodne izvore od kojih izdvajamo naftu, prirodni plin, zlato, srebro i željezo. Ekološki problemi u zemlji odnose se na širenje pustinja ali i eroziju tla koja je uzrokovana neplaniranim širenjem poljoprivrednih površina. Isto tako, jedan od ekoloških problema je i nekontrolirani lov zaštićenih životinjskih vrsta.

Povijesne crtice

Arheološki dokazi svjedoče o prisutnosti ljudskih zajednica na području istočnog Sudana još prije 70.000 godina, dok se prve sjedilačke kulture na ovom području pojavljuju oko 8.000 godina prije Krista. U to vrijeme na područje današnjeg Sudana postojala su i tri kušitska i meroetska kraljevstva koja su imala jake kulturne, političke i religijske veze s drevnim Egiptom s kojim su često ratovali ali i trgovali. Tijekom 3. i 4. stoljeća nove ere područjem današnjeg Sudana počelo se širiti kršćanstvo, da bi se već polovicom 7. stoljeća sa sjevera ovdje proširio utjecaj islama.

Od tog vremena islam postaje dominantna religija na ovim prostorima iduće cijelo tisućljeće. Za vrijeme srednjeg vijeka dominantna kraljevstva u Sudanu su bila Makurija i Sennara. Početkom 19. stoljeća nad Sudanom preuzima vlast Egipat koji su podupirali zapadni kolonijalisti. Krajem druge polovice 19. stoljeća dolazi do pobune Sudanaca protiv egipatske vlasti, no unatoč značajnim uspjesima pobuna je konačno ugušena od strane Britanaca krajem istog stoljeća. Iako je od tada Sudan bio formalno kondominij Velike Britanije i Egipta u stvarnosti su do neovisnosti njime upravljali Britanci, koji su ga podijelili na razvijeniji arapski sjever i nerazvijeni afrički jug. Nakon političkih previranja Britanci i Egipćani su konačno prihvatili neizbježno proglašenje neovisnosti Sudana potpisivanjem ugovora 1954. godine, kojim su garantirali da će poštovati samostalnost Sudana od 1. siječnja 1956. godine.

Unatoč tome, godinu dana prije proglašenja neovisnosti dolazi do građanskog rata između sjevernog i južnog Sudana. Do sukoba je došlo zbog nezadovoljstva južnih Sudanaca, pretežito kršćana, zbog dominacije pretežito muslimanskog sjevera nad jugom zemlje. Prvi građanski rat trajao je od 1955. do 1972. godine kada je postignut mirovni sporazum između zaraćenih strana. Nakon deset godina primirja 1983. godine ponovno su započeti novi sukobi između sjevera i juga zemlje zbog ukidanja dogovorene autonomije jugu, te zbog unošenja elemenata šerijata u sudanske zakone. Od 1989. godine vlast u zemlji preuzima trenutni predsjednik Omar al-Bashira, koji je doprinio smirivanju sukoba koji su do tada u Sudanu prouzročili veliku gospodarsku i demografsku štetu. Od ovog vremena zemlja se počela postepeno gospodarski razvijati. Usvajanjem novog ustava 2005. godine koji omogućuje ograničenu autonomiju južnom Sudanu, te mu daje mogućnost raspisivanja izbora za neovisnost 2011. godine, konačno je okončan dugogodišnji građanski rat u zemlji. Unatoč još uvijek prisutnoj nestabilnosti Sudan je danas jedna od zemalja koja bilježi najbrži gospodarski rast na svijetu, te je član brojnih međunarodnih organizacija.

Zanimljivosti

Od brojnih zanimljivosti vezanih uz Sudan izdvajamo brdo Jebel Barkal i drevni grad Napatu, čuvene nubijske piramide te Nacionalni park Dinder.

Brdo Jebel Barkal i drevni grad Napata

Brdo Jebel Barkal ili prema nekim izvorima Gebel Barkal, smješteno je na sjeveru Sudana u povijesnoj regiji Nubiji. U podnožju brda nalaze se impresivni ostaci drevnog grada Napate koji se razvio upravo na ovom mjestu zbog vjerskog značaja koje su drevni Egipćani i narod Kušita pripisivali Jebel Barkalu. Iz ovog razloga obje zanimljivosti moraju se promatrati i predstaviti zajedno. Također, važno je istaknuti da su brdo i ostaci grada Napate od 2003. godine na listi UNESCO-ve svjetske baštine.

Jebel Barkal je 98 metara visoko brdo ravnog vrha, koje je u prošlosti služilo kao orijentir trgovcima za mjesto na kojem je najjednostavnije prijeći rijeku Nil, na važnom pravcu između središnje Afrike, Arabije i Egipta. Brdo je od davnina bilo smatrano svetim, a to se uvjerenje zadržalo kod lokalnog pučanstva do danas. Pretpostavlja se da je oko 1450. godine prije Krista faraon Tutmos III. proširio granice svoga carstva na jug do Jebel Barkala. Podno brda faraon je ustanovio grad Napatu kojim su Egipćani vladali idućih 300 godina. Nakon Egipćana, Napata je postala glavnim gradom kraljevstva Kuš čiji su kraljevi vladali Egiptom kao 25. dinastija u razdoblju od 720. do 660. godine prije Krista. Nakon što su Kušiti prestali vladati Egiptom, Napata je i dalje ostala važnim kraljevskim i vjerskim središtem sve do 350. godine prije Krista kada se kraljevstvo Kušita raspalo.

Egipćani su davali posebnu religijsku važnost brdu Jebel Barkalu kao prebivalištu boga Amona, za kojeg su između ostalog vjerovali da obnavlja život svake godine u vrijeme kada Nil nabuja. Podno brda Egipćani su dali izgraditi glavno vjersko svetište boga Amona, čiji je kultu nanovo obnovljen u 8. stoljeću prije Krista. U to vrijeme nubijski kralja Piye iz 25. dinastije, dao je znatno povećati stari Amonov hram. Bitno je napomenuti da je brdo vjerojatno dobilo na važnosti zbog prepoznatljive izdvojene šiljaste stijene na južnom uglu brda, koja podsjeća na uzdignutu zmiju, tj. kobru, koja je predstavljala simbol božanske vlasti u Egiptu. Ostaci građevina oko brda uključuju 13 hramova i 3 palače, a prvi puta su ih opisali europski istraživači 1820. godine. Zanimljivo je istaknuti da su na ovoj lokaciji tek početkom 20. stoljeća započeta prva arheološka istraživanja. Činjenica da se brdo i ostaci drevnog grada nalaze na UNESCO-voj listi svjetske baštine govori dovoljno o vrijednosti ove arheološke lokacije koja svojom tajnovitošću i dalje nastavlja privlačiti prave avanturiste.

Nubijske piramide

Na području regije Nubije u današnjem Sudanu, smještene u dolini rijeke Nil, u prošlosti su se nalazila tri kušitska kraljevstva uz koja se vežu čuvene nubijske piramide. Središte prvog kušitskog kraljevstva nalazilo se u gradu Kermi u razdoblju od 2600. do 1520. godine prije Krista, drugo u gradu Napati od 1000. do 300. godine prije Krista, a treće u gradu Meroe od 300. godine prije Krista do 300. godine nove ere. Kerma je bila prva nubijska centralizirana država s posebnom kulturom, dok su kraljevstva Napata i Meroe kulturno, gospodarski i politički bila uvelike povezana s drevnim Egiptom. O tome svjedoči i činjenica da su za vrijeme kasnije povijesti starog Egipta vladari Napate njime zagospodarili kao faraoni 25. dinastije.

Pretpostavlja se da je na tri lokacije na području Nubije izgrađeno oko 220 piramida u vremenu od nekoliko stoljeća koje su služile kao grobnice kraljevima i kraljicama Napate i Meroe. Prve piramide izgrađene su na lokaciji el-Kurru, na desnoj obali Nila, smještenoj 13 kilometara južno od Jebel Barkala. Kasnije piramide su izgrađene u nekropoli Nuri na zapadnoj obali rijeke Nil u gornjoj Nubiji. Ovdje je zakopano 52 kraljice i princeze te 21 kralj koji su bili položeni u velike granitne sarkofage. Konačno, lokacija koja sadrži najviše nubijskih piramida nalazi se u drevnom gradu Meroe, smještenom stotinjak kilometara sjeverno od grada Khartouma. Za vrijeme meroetskog kraljevstva na ovom je mjestu zakopano preko 40 kraljica i kraljeva.

Nubijske piramide značajno se u proporcijama razlikuju od egipatskih po tome što su građene od stepenastih blokova horizontalno položenog kamenja, dok im je visina od oko 6 do 30 metara. Također, temelji nubijskih piramida su relativno manjih dimenzija i rijetko prelaze širinu od 8 metara širine, zbog čega su one uske i strme, te imaju nagib od oko 70 stupnjeva. Većina ovih piramida ima i male žrtvene hramove u podnožju. Iako su sve nubijske grobnice bile opljačkane još u prošlosti, reljefi zidovi grobnih kapela otkrivaju da su pokojnici u njima bili mumificirani, prekriveni nakitom i položeni u drvene sarkofage. Važno je istaknuti da su za vrijeme arheoloških istraživanja tijekom 19. i 20. stoljeća u piramidama pronađeni i brojni ostaci raznog oružja, namještaja, posuđa te mnogi drugi predmeti koji svjedoče o kontaktu meroetske s egipatskom i helenskom kulturom. Nedvojbeno je da nubijske piramide predstavljaju veliko blago svjetske kulturne baštine koje će još dugo nastaviti privlačiti znatiželjnike i istraživače.

Nacionalni park Dinder

Dinder je nacionalni park i rezervat biosfere smješten na istoku Sudana uz granicu s Etiopijom. Osnovan je još 1935. godine, a 1979. je postao dijelom Svjetske mreže rezervata biosfere. U biološkom pogledu park je značajan iz razloga što se nalazi na granici između Sahela (ekoklimatske i biogeografske zone smještene između saharske pustinje na sjeveru i plodnih sudanskih savana na jugu) i etiopijskih ekoregija. Važno je istaknuti da pored riječnog i šumskog ekosustava Dinder sadrži i ekosustav riječnih okuka koje se s vremenom pretvaraju u jezera potkovastog oblika. Na području parka obitava 27 vrsta velikih sisavaca, 160 vrsta ptica, 32 vrste riba, te brojni manji sisavci, reptili, šišmiši i vodozemci. Samo neki od većih sisavaca koji obitavaju u parku su žirafe, slonovi, bizoni, antilope, različite vrste gazela, lavovi i leopardi. Također, Dinder je smješten na glavnom migracijskom pravcu ptica između Euroazije i Afrike. Na području unutar i oko parka obitavaju i brojne lokalne zajednice uključujući urođenička plemena.

Nažalost, ekološki sustav parka narušen je zbog dugotrajnog građanskog rata, čestih suša i gladi, ali i zbog prisutnosti stočara koji su bili primorani doći na ovo područje zbog širenja poljoprivrednih površina preko njihovih tradicionalnih pašnjaka. Glavna sezona za posjet parku traje od siječnja do travnja, a posjetiocima je dozvoljen samo ograničen turizam kako se ne bi narušio ekološki sustav. Parkom, koji je velikim dijelom poplavna nizina, u razdoblju od lipnja do studenog protječu sezonske rijeke Rahad i Dinder. Isto tako, na području parka prema etiopijskom planinskom kraju nalaze se brojni potoci i jezera, dok se na južnom dijelu parka nalazi i nekoliko stjenovitih brda. Padaline se pojavljuju u razdoblju od lipnja do listopada, a temperatura u parku varira od 20 tijekom siječnja, do 44 Celzijevih stupnjeva u svibnju. Pored velike turističke vrijednosti Dinder danas predstavlja vrlo važan biološki rezervat na čijem očuvanju i zaštiti rade brojne lokalne i međunarodne organizacije