Povijesno, područje današnje Županije se nalazilo u periodu od 14. do 20. stoljeća unutar Zagrebačke županije, da bi konačno krajem 20. stoljeća bila ustrojena Sisačko-moslavačka županija u svojim današnjim okvirima. Županija je danas najpoznatija po izuzetno velikim industrijskim aktivnostima, zbog čega je ovdje zabilježena velika industrijska zagađenost ali i velika zaposlenost i proizvodnja. Zbog brojnih prirodnih resursa kao što su nafta, zemni plin, voda, šume i termalini izvori, na području Županije postoje dobri preduvijeti za daljnjim razvojem gospodarstva.Također, Županija je dobro prometno povezana cestovnim, željezničkim i riječnim putem zbog čega predstavlja i važno tranzitno područje u Hrvatskoj. Od važnijih industrijskih postrojenja koja djeluju u Županiji važno je istaknuti Petrokemiju iz Kutine, te refineriju nafte u Sisku.

Osim velikih industrijskih potencijala, zbog svoje raznolike flore i faune, te bogatog kulturnog nasljeđa Sisačko-moslavačka županija danas ima i vrlo dobre preduvjete za daljnjim razvojem turizma. Između ostalog, za turizam Županije važnu ulogu imaju prelijepi Park prirode Lonjsko polje, vinske ceste Moslavine, ljekovita voda Topuskoga, te poznato selo roda - Čigoč.

 

Sisak

Sisak je glavno administrativno, kulturno i gospodarsko središte Sisačko-moslavačke županije. Grad se smjestio na plodnom ali močvarnom području Panonske nizine, na mjestu gdje rijeka Odra utječe u Kupu, a Kupa u Savu. Važno je istaknuti kako se u gradu nalazi naše najveće riječno pristanište, a gospodarskom razvoju grada upravo je doprinjelo to što su rijeke Kupa i Sava plovne do Siska. Grad se danas sastoji od 35 naslja te broji više od 52 tisuće stanovnika.

Sisak je jedno od najstarijih naselja središnje Hrvatske o čemu govore pronađeni ostaci urbane naseljenosti još iz 4. stoljeća prije Krista; iako postoje i prapovijesni dokazi o naseljenosti na ovom području. U 4. stoljeću pr. Kr. na područje današnjeg grada dolaze Keltski Segestani koji nakon mješanja s ilirskim starosjediocima osnivaju zajedničko naselje Segesticu. Ovo naselje nakon više pokušaja konačno osvajaju Rimljani 35. godine pr. Kr. na čelu s mladim Oktavijanom koji će kasnije postati rimski car Oktavijan August. Rimljani ovdje ubrzo osnivaju vojni logor Sisciu koji je imao luku na Kupi, a od sredine 3. stoljeća ovdje je djelovala i rimska kovanica novca. Grad je u drugoj polovici 1. stoljeća stekao status rimske kolonije te se razvio u sjecište trgovine, obrta i riječnog prometa o čemu danas svjedoče brojni nalazi poput amfora, alata, keramike i novca. Tijekom 2. stoljeća grad odoljeva napadima barbara, te u 3. stoljeću doživljava ponovni razvitak. Krajem 3. stoljeća, pod rimskim carem Deoklecijanom Siscia postaje središtem provincije Savske Panonije, da bi već krajem istog stoljeća grad postao i sjedištem biskupije. Sisak stradava krajem prve polovice 5. stoljeća od Atilinih Huna, da bi nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva grad poharali Avari i Hrvati tijekom 7. stoljeća. Tek tada, s dolaskom Hrvata, Sisak se počinje ponovo razvijati, da bi početkom 9. stoljeća ovdje stolovao hrvatski knez Ljudevit Posavski koji utvrđuje grad i bori se protiv Franaka. Nakon prestanka djelovanja Sisačke biskupije čiju je ulogu pruzeo Zagreb, Sisak postaje feudalni posjed zagrebačkog biskupa. Za vrijeme vladavine kralja Bele IV. tijekom 13. stoljeća, Sisak konačno dobiva status grada te se od tada razvija kao središte Županije. S prodorom Turaka u ove krajeve Sisak je u 16. stoljeću dobio važnu stratešku i obrambenu ulogu. Važno je spomenuti kako se kod sisačke utvrde odigrala povijesna pobjeda združenih kršćanskih snaga Srednje Europe nad Turcima, nakon koje se zaustavlja tursko prodiranje u Europu. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva početkom 18. stoljeća, grad se ponovo počinje razvijati, te prvom polovicom 19. stoljeća Sisak ponovo dobiva status slobodnog trgovišta, da bi konačno krajem istog stoljeća civilni i vojni Sisak bili ujedinjeni u jedinstvenu upravu. U tom razdoblju grad se širi, grade se parkovi i brojne gostionice, te se 1862. godine izgrađuje i pušta u promet prva željeznička pruga u Hrvatskoj koja je povezivala Sisak i Zidani Most. Nakon I. svjetskog rata u blizini grada niču industrijska postrojenja uz koja se grade i nova naselja. Važno je istaknuti kako je početkom II. svjetskog rata 1941. godine u Sisku osnovan i prvi partizanski odred na području bivše Jugoslavije. Nakon rata slijedila je obnova te značajna industralizacija grada i to posebice u smjeru metalurške, naftne, kemijske, prehrambene i drvne industrije. Nažalost, tijekom domovinskog rata početkom devedesetih godine 20. stoljeća grad je pretrpio teška ratna razaranja, od kojih se danas još uvijek uporavlja.

Od povijesnih znamenitosti u gradu svakako je najpoznatija i dobro očuvana trokutasta utvrda starog grada iz 16. stoljeća u kojoj je danas smješten Zavičajni muzej. Nadalje tu su još barokna palača malog kaptola i klasicistička plača velikog kaptola te Stari most od cigle preko Kupe. Od ostalih znamenitosti na području grada važno je još izdvojiti zaštičeno močvarno područje Lonjskog polja, zatim staru ruralnu arhitekturu sisačkog kraja, te arheološki park „Siscia“.

Sisak je danas razvijeno urbano središte u kojem djeluju brojne osnovne i srednje škole, jedna glazbena škola, te dva dislocirna stručna studija i Matelurški fakultet. Od brojnih kulturnih ustanova koje djeluju u gradu važno je izdvojiti Dom kulture, gradski muzej Sisak, plesni studio Doma kulture, zatim kazalište D.A.S.K.A. i alternativni kulturni centar Daskalište. Od brojnih sportskih klubova u gradu izdvajamo nogometni klub „Segesta“, zatim rukomenti klub „Siscia“ i hokejski klub „INA Sisak“. Bogato kulturno nasljeđe, preljepa okolica i povoljni smještaja na dodiru triju rijeka, čvrsti su temelji na kojima Sisak u 21. stoljeću nastavlja graditi svoju svjetlu budućnost.
 

Kutina

Kutina je grad unutar Sisačko-moslavačke županije koji se smjestio na jugoistočnim obroncima Moslavačke gore te na rubu Lonjskog polja. Grad se sastoji od 23 naselja te sa svojih 15 tisuća stanovnika, danas čini moslavački gospodarski i administrativni centar.

Ime grada prvi se puta spominje 1256. godine u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bela IV., a već 1334. godine Kutina se spominje kao župa s crkvom Svih Svetih, a krajem 15. stoljeća kao župa s crkvom sv. Katarine. Od 12. do 14. stoljeća grad je bio u sastavnom dijelu Gračeničke županije, te su njime vladale brojne plemičke obitelji. Od srednjovjekovnog grada i utvrde Blodyn koja se nalazi južno od današnjeg grada danas su ostala vidljiva samo gradišta opasana opkopima. Važno je istaknuti kako u 18. stoljeću današnju vrijednu baroknu župnu crkvu sv. Marije Snježne gradi grof Karlo Erdody i njegova žena. Tek sredinom istog stoljeća Kutina postaje kotar te se pridružuje požeškoj županiji do 1886. godine, nakon čega se priključuje bjelovarsko-križevačkoj županiji, do 1924. godine kada pada pod osječku oblast, da bi od 1931. godine Kutina pripala banovini savskoj. Konačno, u suvremenoj Hrvatskoj državi Kutina je postala dijelom Sisačko-moslavačke županije. Krajem 18. stoljeća u Kutini se gradi prva škola, a sredinom 19. stoljeća grad dobiva ljekarnu, poštu i telefon. Važno je istaknuti kako je krajem istog stoljeća u Kutini je izbio veći požar u kojem je izgorio velik broj starih drenih kuća. Početkom 20. stoljeća uređuje se park na glavnom gradskom trgu koji i danas svojom ljepotom privlači posjetitelje.

Danas je Kutina razvijeno urbano mjesto, koje predstavlja industrijsko i trgovačko središte Moslavine. Od industrijski postrojenja u gradu najvažniji su svakako Petrokemija d.d., zatim SELK d.d., te Masser Tehnoplin Croatia. No, ne smije se zanemariti kako je u Kutini razvijeno i malo i srednje poduzetništvo te poljoprivreda, stočarstvo i vinogradarstvo. U gradu danas djeluje pet osnovnih i dvije srednje škole, a od kulturnih ustanova izdvajmo Pučko otvoreno učilište Kutina, te Muzej Moslavine Kutina. U gradu djeluju i brojne kulturne udruge i društva od kojih ćemo spomenuti samo KUD Moslavinu, Maticu hrvatsku ogranak Kutina, Kulturni centar mladih, te gradski puhački orkestar Krešimir. Od brojnih sportskih klubova koji djeluju u gradu najpoznatiji su rukometni i nogometni klubovi pod istim imenom Moslavina Kutina. Najvažnija turistička manifestacija u gradu je Voloderska jesen koja se odnosi na svečanost berbe grožđa i pripreme vina u susjednom Volederu. Konačno, od brojnih znamenitosti u gradu izdvajamo crkvu sv. Marije Snježne koja predstavlja spomenik prve kategorije, zatim stare drvene kuće u Crkvenoj ulici, muzej koji je smješten u kuriji obitelji Erdody iz 18. stoljeća te Galeriju Muzeja Moslavine koja se nalazi u kući stare plemenitaške obitelji Ausch.
 

Glina

Glina je grad u Sisačko-moslavačkoj županiji koji se smjestio na sutoku riječice Maje u rijeku Glinu na Banovini. Grad se sastoji od 69 naselja, te broji više od 23 tisuće stanovnika.

Ime grada prvi se puta spominje u dokumentu zagrebačkog kaptola iz 13. stoljeću. Važno je spomenuti kako nakon oslobađanja od Turaka, Glinu ponovo obnavljaju i izgrađuju Hrvati iz Gorskog Kotara. Tek tada, tijekom prve polovice 18. stoljeća započinje povijesni razvitak današnje Gline. U to je vrijeme bio na pomolu novi rat s Turskom, zbog čega je 1733. Hrvatski sabor donio odluku o obnovi banskih utvrda, pa se tako 1735. godine gradi nova tvrđava na području današnje Gline kojom započinje i razvoj civilnog naselja. Također, 1737. godine je u Glini zasjedao Hrvatski sabor. Od važnijih događanja koja su kasnije slijedila važno je istaknuti kako je u Glini stolovao i Hrvatski ban Josip Jelačić, te da je ovdje Josip Runjanin skladao Hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino“ koja je u Glini bila i po prvi puta izvedena 1846. godine.

Danas je Glina moderno urbano središte u kojoj djeluje po jedna osnovna i srednja škola. Od brojnih kulturnih udruga koje djeluju u gradu izdvajamo KUD Viduševac i KUD Glina, a od športskih klubova nogometni klub „Glina“. Gospodarstvo grada se temelji na drvnoj, građevinskoj i tekstilnoj industriji, te na poljodjelstvu i stočarstvu. Od kulturnih spomenika u Glini izdvajamo staru jezgru s parkom na središnjem trgu, zatim kasnobarokno-klasicističku crkvu sv. Ivana Nepomuka iz 19. stoljeća koja je nažalost srušena za vrijeme domovinskog rata 1991., te gradsku palaču i spomenik banu Josipu Jelačiću. Također, bitno je spomenuti i ostatke srednjovjekovnih utvrda na obližnjoj Zrinskoj i Petrovoj gori. Povoljan prometni položaj, bogata kulturna baština i prelijepa okolica danas čine dobre preduvjete za daljinjim gospodarskim razvojem Gline i njezine okolice.
 

Hrvatska Kostajnica

Hrvatska Kostajnica je grad unutar Sisačko-moslavačke županije koji se smjestio na lijevoj obali rijeke Une, na Baniji. Grad se sastoji od sedam naselja te broji gotovo 3 tisuće stanovnika. Povijesno, grad se razvio na otočiću na rijeci Uni, dok se veći dio naselja pružio uz lijevu obalu rijeke. Predpostavlja se kako je ime Kostajnice izvedeno iz riječi kostanj, što znači kesten, što i ne čudi pošto se kestenove šume nalaze posvuda na brdima s oba dvije strane rijeke Une.

Ime grada se prvi puta spominje u 13., da a već u 15. stoljeću Kostajnica je bila utvrđeni grad u posjedu obitelji Arlandović. Već 1442. grad dobiva Martin Frankopan, a u 16. stoljeću ga preuzima plemenitaška obitelj Frankopan. Već početkom druge polovice istog stoljeća Kostajnicu zauzimaju Turci, kojima je služio za obranu granice na Uni sve do 1689. godine. Važno je istaknuti kako je kostajnička utvrda građena uz rijeku u obliku višekutnika, s jakom polukružnom kulom i dvije četverokutne kule. Nakon odlaska Turaka, krajem 17. stoljeća Kostajnica se razvija u pogranični grad, utvrda se popravlja, i grad se počinje širiti. Početkom 18. stoljeća u gradu su djelovale dvije crkve i jedna kapela, a u isto vrijeme se gradi i franjevački samostan i crkva, te je u gradu djelovala carinarnica koja je nadzirala promet i trgovinu s istoka. Tek krajem 18. stoljeća Kostajnica je proglašena slobodnim gradom. Početkom 19. stoljeća Francuzi su kratkotrajno prekinuli austrijsku vlast u Kostajnici, pripojivši ove krajeve Ilirskoj provinciji. U to vrijeme u gradu se razvija trgovina i obrt, te se grade ceste i unapređuje se pošta. Nakon raspada Austro-Ugarske Kostajnica je dijelila sudbinu Hrvatske. Nakon strahota I. i II. svjetskog rata grad se razvija u moderno urbano središte. Nažalost, za vrijeme domovinskog rata početkom devedesetih godina 20. stoljeća Kostajnica je bila pod okupacijom sve do oslobođenja 1995. godine.

Danas je Hrvatska Kostajnica razvijeno gradsko središte koje se uspješno oporavlja od ratnih rana. Gospodarstvo grada temelji se na tekstilnoj, kožnoj i drvnoj industriji te na poljodjelstvu i stočarstvu. Osim ostataka srednjovjekovnog utvrđenog grada Zrinskih i Frankopana iz 15. stoljeća, od ostalih znamenitosti u gradu još valja spomenuti i kamene obliske iz doba Napoleona te župnu crkvu s muzejskom zbirkom iz 18. stoljeća. Vrijedna je i franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog iz 18. stoljeća koja je nažalost bila teško oštećena za vrijeme domovinskog rata. Do crkve se nalazi i barokni samostan u kojem se nalazi vrijedna kulturno-povijesna zbirka. Važno je istaknuti kako se osim kulturno-povijesnih znamenitosti grad može pohvaliti i prelijepom prirodom, pa je tako Zrinska gora pogodna za planinarenja, dok neposredna blizina parka prirode Lonjsko polje dodatno obogaćuje turističku ponudu Kostajnice.
 

Novska

Novska je grad u Sisačko-moslavačkoj županiji koji se nalazi na udaljenosti od stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba, na autocesti Zagreb-Lipovac. Grad se smjestio između parka prirode Lonjsko polje i obronaka najviše slavnoske gore Psunja. Novska se sastoji od 23 naselje te broji više od 14 tisuća stanovnika.

Počeci života u Novskoj vezani su uz Staro Selo, to jest, uz sjeveroistočni dio današnjeg grada. Područje grada bilo je u podjedu grofice Katarine Svetačke sve do dolaska Turaka u ove krajeve tijekom prve polovice 16. stoljeća, kada je Kristofor II. Svetački postao turski vazal uvidjevši da ne može zadržati svoje posjede među kojima je predao sultanu i Novsku; jednu od svoje četiri utvrde koja se tada zvala Ujvar ili Novigrad. Važno je istaknuti kako je čitavi Novljanski kraj bio gotovo pet stoljeća imanje Svetačkih.Tek krajem 17. stoljeća oslobađa se Novska od Turaka, nakon čega započinje njen suvremeni razvoj. U drugoj polovici 18. stoljeća u blizini Novske, u Brestači, gradi se drvena kapela posvećena sv. Katarini koja predstavlja najstariju crkvu na novljanskom području, a krajem istog stoljeća osnovana je i župa sv. Luke Evanđeliste. Urbani razvoj Novske započinje naseljavanjem Krajiške ceste te građenjem stambenih objekata s oba dvije strane potoka Novljančice. Tijekom 19. i 20. stoljeća nastavlja se širenje i urbanizacija grada. Krajem 19. stoljeća Novska postaje važno željezničko središte zahvaljujući izgradnji pruge od Sunja u pravcu Novske i Nove Gradiške 1888. godine, te izgradnjom pruge Novska - Dugo Selo 1897. godine. Važno je naglasiti kako su secesijske građevine iz 19. stoljeća dale Novskoj urbani izgled. U 20. stoljeću Novska je slijedila sudbinu Slavonije i Hrvatske, te se danas razvila u modernu urbanu sredinu.

Danas je Novska razvijen suvremeni grad u kojem djeluje jedna osnovna i srednja škola, Pučko otvoreno učilište te jedna glazbena škola. Glavna kulturan ustanova u gradu je upravo Pučko otvoreno učilište koje sadrži galeriju i kino dvoranu u kojoj se održavaju samo kazališne predstave. Od brojnih sportskih klubova koji djeluju u gradu izdvajamo košarkaši i rukomentni klub „Novska“. Gospodarstvo grada se temelji na drvnoj, kovinskoj, građevinskoj, tekstilnoj i prehrambenoj industriji, a u blizi se nalaze i ležišta nafte i zemnog plina. Od kulturno-povijesnih spomenika Novske svakako valja izdvojiti župnu crkvu s vrijednim inventarom i zbirkom Bauer. Blizina Lonjskog polja i gore Psunja dodatno obogaćuju turističku ponudu Novske.
 

Petrinja

Petrinja je grad u Sisačko-moslavačkoj županiji, koji se smjestio na utoku riječice Petrinjčice u rijeku Kupu na Banovini. Grad se sastoji od 55 naselja a broji više od 23 tisuće stanovnika.

Petrinja se spominje u 13. stoljeću, kada se nalazila nedaleko današnjeg grada na području današnjih sela Jabukovca i Kraljevčana. Važno je spomenuti kako su građani Petrinje dobili povlastice slobodnog trgovišta već 1240. godine. Staro naselje razaraju Turci koji u 16. stoljeću grade novu tvrđavu na ušću Petrinjčice u Kupu. Turci se ovdje zadržavaju do 1594. godine, kada krajiška vlast obnavlja tvrđavu unutar koje podiže naselje. Tvrđava se modernizirala početkom 17. stoljeća, a postojala je sve do početka 18. stoljeća. Tijekom 18. stoljeća Petrinja u okviru Vojne krajine postaje važno vojno i trgovačko središte. O ovim vremenima danas svjedoče kasnobarokno-klasicističke kuće s portalima koje okružuju glavni gradski trg, u kojem se nalazi park, to jest, danas hortikulturni spomenik s nasadima iz vremena kratkotrajne francuske vladavine s početka 19. stoljeća. Vrijedan sakralni objekat u gradu je svakako župna crkva sv. Lovre s kraja 18. stoljeća koja je nakon domovinskog rata obnovljena. Iako početkom 20. stoljeća slabi važnost Petrinje, tek nakon II. svjestkog rata počinje njen veći gospodarski razvoj i to posebice mesne industrije „Gavrilović“. U ovo vrijeme povećava se i broj stanovnika grada. Nažalost, za vrijeme domovinskog Petrinja je bila pod okupacijom od 1991. pa sve do oslobođenja 1995. godine.

Danas je Petrinja moderno urbano središte Banovine, te se uspješno oporavlja od ratnih stradanja. U gradu danas djeluju tri osnovne i dvije srednje škole, te Visoka učiteljska škola, dok se gospodarstvo Petrinje temelji na mesnoj, drvnoj i građevinskoj industriji te poljodjelstvu i stočarstvu. Osim već spomenutih znamenitosti u gradu još je važno spomenuti galeriju umjetnina „Krsto Hegedušić i surdnici“, te ostatke srednjovjekovnih utvrda Čuntić, Klinac grad i Pecki. Od prirodnih ljepota petrinjskog kraja bitno je izdvojiti park-šumu Kotar-Stari Gaj koja se nalazi nedaleko grada, dok je najvažnija gradska kulturno-sportska manifestacija Dani Lovrenčeva. Bogata povijesna baština, prelijepa okolica i gastronomski specijaliteti, veliki su potencijali na kojima Petrinja danas nastavlja graditi svoju budućnost.