Poklade, maškare, mesopust, poklad, bušari, šafingari, fašnik, pust, karneval... Sve su to nazivi za razdoblje nakon Nove godine, do Čiste srijede ili Pepelnice.  

Narod od pamtivjeka poznaje običaje maskiranja, a ta tradicija je vrlo živa i danas. Blagdan Bogojavljenja, Sveta tri kralja, posljednji je dan božićnoga ciklusa. U starome Rimu u to doba godine održavale su se brojne svetkovine pod maskama – Saturnalije i Januarske kalende. U srednjem vijeku to je bio početak nove godine, a uz taj dan je u mnogim europskim krajevima vezana i tradicija biranja jednodnevnih kraljeva – to je službeni početak pokladnoga razdoblja.

    U narodu su neki načini maskiranja prerasli u tradiciju. To su: preodijevanje muškaraca u žene i obrnuto, maske Indijanaca i kauboja, različitih građanskih, crkvenih ili vojničkih zvanja, kao i maske  životinja i čudovišta. U našim selima te su maske nastale pod utjecajem građanskih pokladnih maskarada. Danas su one uobičajene u svim okružjima.

    Prvobitno je značenje karnevalskih tradicija zaštitno – zastrašivanje demona, zlih sila, duhova kako bi ih se odaljilo od ljudi, stoke, stanova itd. U pokladama, karnevalu, uočljiv je lik Karnevala koji je u naše krajeve stigao iz zapadno europskih zemalja. To je lutka izrađena od slame, dronjaka, staroga odijela... Ovisno  o podneblju ima različite nazive: Rade, Fašnik, Krnjo (Dalmacija), Pust (Istra i Primorje). Uz njega su stalno i određena lica: obično sudac, krvnik, branitelj, tužitelj. S primjerenim grotesknim maskama, prate ga i na nekom, tradicijom utvrđenom mjestu, izvode „dramatski“ prikaz – suđenje tome „zlotvoru“. Nakon „suđenja“, „Rade“ se svečano utopi, objesi ili spaljuje. Ovaj običaj, za koji se na zna kada je došao u naše krajeve, objašnjava se redovito kao pobjeda nad zimom, nevoljama, oskudicom i svim ostalim nedaćama koje su utjelovljene i uništene u figuri Karnevala.

    Jedna od karakteristika pokladnih, karnevalskih ophoda jest buka. Buka se može proizvoditi na različite načine, a proizvode je najčešće veće ili manje grupe maskiranih osoba. Najpoznatije takve grupe su zvončari u Kastavštini, buše u Baranji, bušari u Vojvodini i Slavoniji, maškare... No, zvončari su najprepoznatljiviji po svome izgledu – oni nose kožuhe od ovčje kože, a na glavi maske s velikim nosom, raljama, jezikom, rogovima itd. U rukama su im najčešće toljage, a oko pojasa nose zvona pomoću kojih stvaraju buku. Pretpostavlja se da su “grde maske” glasnim veseljem rastjerivale zle sile i prizivale proljeće.

U nekim krajevima (Slavonija) postoji još jedna grupna maska - orači s plugom i sijači koji zaoravaju seoske ulice ili dvorišta te tamo „siju“, a za taj "posao" domaćini ih nagrade. Zanimljiva je varijanta ovoga običaja u kojoj ta skupina ljudi obilazi plugom oko sela praveći krug, brazdu uokolo. Taj običaj s naglašenim ratarskim značenjem tumači se kao način obrane od zaraza ljudi i blaga (životinja). Slični običaji potvrđeni su u Engleskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj... Sve to upućuje da je ovaj naš običaj jedna od karika u lancu europskih običaja. Kod nas, osim u Slavoniji, ovaj običaj postoji u Međimurju i u Primorju. Običaj je i da maškare (neparni broj, najmanje tri) idu od kuće do kuće, pjevaju pjesme i skupljaju slatkiše i novac. Jedu se veće količine mesa, kobasice, čvarci, slanina, a od slatkog buhtle, štrudle, krofne (pržene u masti, s pekmezom i sitnim šećerom), masnica s orasima ili makom i pogačice s čvarcima.

     U mnogim gradovima organiziraju se fašničke povorke. I mali i veliki koračaju i plešu uz glazbu u smiješnim kostimima, kostimima iz mašte ili crtića. U povorci svoje mjesto imaju i najmanji. U organizaciji vrtića i škola djeca su jednako zamaskirana – cvjetići, oblaci, gusari, životinje. Uglavnom su zvijezde povorke i imaju najbrojnije gledateljstvo.

 ISTRAŽILI MALI NOVINARI