Tin je putovao u Šibenik s ostalim Lidranovcima iz Slavonije. Smotra je održana u hotelskome naselju Solaris kraj Šibenika. Sudjelovao je na literarnome okruglome stolu gdje je s književnikom Miroslavom Mićanovićem i drugim Lidranovcima razgovarao o literarnim radovima koji su izabrani. Druženje s drugim uspješnim dječacima i djevojčicama, boravak u prelijepom okruženju, more i sunce, bili su neponovljivo iskustvo.

Osim Tinova rada bili smo predloženi i u novinarskome izrazu. Učenica Ema Hace napravila je intervju sa Silvijem Petranovićem, redateljem „Šegrta Hlapića“. I ovaj rad je bio predložen za državnu smotru, ali nije izabran. U razgovoru s prosudbom, koja je ocjenjivala ovaj rad, rečeno nam je da je intervju bio izvrstan, ali da je na prošlogodišnjoj smotri već bio novinarski rad sa sličnom temom. Ovdje možete pročitati oba rada.

 Blagica Pečnjak

MOJ MILE

Odvratan jesenski dan. I kiša će i ne će. Magla i oblaci dodiruju mi tjeme. Povratak iz škole i penjanje uz najstrmiju ulicu u našem gradu. Tako sam bezvoljan. Dan totalno bezvezan.

Iako je u školi bilo nekih ocjena, nisu me se  posebno dojmile. Opet sve bezveze. Treba savladati ulicu, a niti mi je dalje se penjati, niti vratiti se. Osluškujem nailazak automobila i javlja mi se pomisao da je to spas, da je to sigurno netko poznat tko će me povesti do kuće. Međutim, trubne i prođe.

Na trenutak mi se učinilo da čujem šljapkanje nekih koraka iza sebe. Okrenem se, onako bezvoljno, ali ne vidjeh ništa. Ta zar ništa ne može malo posvijetliti ovo  sivilo? Šljap, šljap, opet mi se učini da me netko prati, ali ne želim se više okrenuti i opet upasti u zamku svojih  neostvarivih želja. Šljap, šljap, cvil, cvil. Okrenem se i pogledam oprezno spuštenim pogledom.

Kad onooo… pogled željan ljubavi, pogled željan života, pogled željan druženja. Crni, prljavi, mokri, mali pas podvijena repa koji bi mi od sreće najrađe skočio u naručje. Povikao sam da ne skače jer će me zaprljati. Odmah je legao na vlažnu i masnu cestu i podigao nožicu prema meni. Traži da ga pomazim.

Od tog trenutka nas dvojica smo bezuvjetni prijatelji. Mile je danas predivan pas, postao je dio moje obitelji, a pogled kojim me dočekuje na povratku iz škole, uvijek mi vrati sjećanje na dan kada smo se susreli i postali nerazdvojni. Moj Mile.

Tin Babić

Redatelj Silvije Petranović govori kako je nastao film „Šegrt Hlapić“

Jedan film pišete, drugi film snimate, a treći film montirate

Kako i zašto ste izabrali knjigu „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ za svoj posljednji film?

Već je veliki hrvatski redatelj Branko Bauer pokušao realizirati „Šegrta Hlapića“ kao igrani film, ali mu to nije uspjelo. Dugo godina nije se nitko htio uhvatiti  u koštac s tako zahtjevnom literaturom. Zašto filmski zahtjevnom? Ne samo da je obavezna lektira, već je riječ i o najprevedenijem hrvatskom romanu, a često je nezahvalno raditi nešto tako  poznato. K tome, u filmskom svijetu kruži izreka da ne treba raditi s djecom i životinjama  jer je to  teško, a „Šegrt Hlapić“ je i film ceste jer se radnja svaki dan odvija na drugoj lokaciji. O svemu ovome kao o nekakvoj poteškoći nikad nisam pretjerano razmišljao, znao sam da sam spreman napraviti igrani film „Šegrt Hlapić“. Film je bio gotov 2013. o 100. godišnjici izdanja knjige.  Odmah je postao veliki hrvatski hit, najgledaniji dječji film ikad  sa  150 000 gledatelja. Publika je odmah zavoljela film i znao sam da smo napravili pravu stvar.

Koliko dugo je trebalo da skupite novac za snimanje filma?

Kako sam autor koji je već dosad radio zahtjevne projekte, prije sam već uspješno napravio igrani film „Družba Isusova“ koji je bio jedna složena povijesna priča iz 17. stoljeća, nisam smatrao da ću teško skupiti novac za film.Veći problem je bio u tome što sam trebao biti spreman odvojiti puno vremena za pripremu ovako složenog projekta. Htio sam ostati vjeran lektiri, ali nisam htio napraviti puku realizaciju, već sam odlučio napraviti svoje filmsko djelo. Za to je trebalo puno istraživačkog rada, puštanja mašti na volju, ali i potrage za materijalizacijom ideja. Potraga za lokacijama, potraga za djecom glumcima, sve je to trajalo dugo, ali to tako i treba biti.

Tko je scenarist vašega filma?

Imam sreću da mogu u isto vrijeme obnašati nekoliko filmskih funkcija. Sam pišem scenarij. Sam odlučujem o tome kako nešto treba izgledati, a zatim tu odluku materijaliziram kao redatelj i producent. U svakom momentu znam što si mogu priuštiti u produkcijskom smislu, ne trebam nekog nešto posebno pitati. S jedne strane to je lako, ali znamo da ništa nije lako!

Je li snimanje teklo onako kako ste zamislili ili ste morali nešto mijenjati?

Snimanje filma, koliko god ga dobro pripremite, za mene je jedna nova mogućnost razvoja ideje. Jedan film pišete, drugi film snimate, a treći film montirate. To je uvijek tako! Jako mi je drago da u momentu snimanja imam sasvim nove ideje i stvaram neke stvari ispočetka, dakle nisam na snimanju realizator, već stvaralac. Imam nove nedoumice, nova rješenja, i to je doista najzabavniji period za mene kao autora u radu na filmu.

Tu se sve stvori, kao u igri. Scenarij je sjajan okvir, ali vrijeme, lokacije i raspoloženje glumaca i ekipe stvaraju novu energiju. S tim materijalom idete onda u montažu filma.

Učimo u školi da za jedan igrani film treba sto sati snimljenoga materijala. Je li tako bilo i u „Hlapiću“? Kako izabirete najbolje kadrove?

Ako snimate filmskom trakom , ograničeni ste količinom trake. Omjer snimljenog materijala u odnosu na konačno trajanje filma  relativan je i ovisi o budžetu filma. Veliki filmski klasici  trošili su nevjerojatne količine trake. Moji suradnici, koji su radili s velikanima kao što su Sam Peckinpah ili Steven Spielberg, pričali su mi kako bi ²kamera rolala², a redatelji su usput davali upute glumcima i nisu zaustavljali kameru. Mi u Hrvatskoj  radili smo u nevjerojatno nepovoljnim uvjetima,  jako smo štedjeli filmsku traku. Imao sam sreće na „Družbi Isusovoj“ pa sam snimio 27 sati materijala za film od sat i pol.  No,  pojavile su se nove, digitalne tehnolgije koje sam koristio u svom filmu s djecom i životinjama, gdje se stvarno treba snimiti tih sto sati materijala. Naravno da tu postoje ograničenja, radnog vremena ili kiše ili opasnosti nekih scena. Mnoge su  prekrasne stvari u „Šegrtu Hlapiću“ snimljene samo iz jednog pokušaja. Kad sam veoma zadovoljan snimljenim, nije  potrebno ponavljati, ali bilo je ponekad i preko dvadeset ponavljanja istog kadra. Najbolji kadrovi se biraju u montaži. Ali vi ih već na snimanju imate odabrane. Nekad radim na dva dobra kadra. A to znači da možete odmah snimiti super kadar, pa onda slijedi petnaest pogrešaka dok ponovno ne  dobijete ono što ste dobili iz prvog pokušaja ili obrnuto.

U filmu ima scena koje izgledaju prilično opasno. Kako je bilo snimati jureću konjsku zapregu ili zid smrti na sajmu?

Ono što je opasno na filmu, uvijek je opasno. Pogotovo kad radite na filmu s konjima ili drugim životinjama, tada  ništa nije sigurno. Ali imao sam izvanredne hrvatske kaskadere, neki od njih su radili još na filmu Winnetou. Odlični suradnici sa svjetskim iskustvom. Sve je prošlo vrlo dobro. Zid smrti, koliko god izgledao kao cirkuska vještina, stvarno je opasan  kao i mnogo toga u cirkusu. Kao redatelj i producent vodim brigu da omjer opasnosti i onoga što je bitno za film bude razuman. Kad sam tražio  neka manje opasna rješenja kod iskakanja iz kočije u galopu, profesionalci kaskaderi su se samo nasmijali. Bio je to pravi skok na travu. Naravno, ne preporučujem nikome da to pokuša!

Kako ste izabrali djecu glumce u filmu i što mislite o njihovim izvedbama uloga?

Film čine emocije koje dolaze iz riječi, pokreta i izgleda glumaca. To je većina uspjeha ili neuspjeha. Trebate najbolje glumce. Dugo smo tražili djecu glumce, ne samo za Hlapića ili Gitu kao glavne uloge, već i za one sporedne, bogatog dječaka, Miška, Miškovog brata, Marka koji je izgubio guske. Imali smo javne audicije kroz koje je prošlo oko 2000 djece. I što je najvažnije, svi veliki glumci nekad su bili djeca. Oni su i tad bili veliki glumci, ali to  nisu  znali. Dakle,  nema razlike između djece i profesionalnih glumaca, ili su dobri, ili nisu. Sva djeca, mali glumci u filmu,  odmah su bila izvrsna, odlično su se snašla.

Jeste li vi imali glumačkih iskustava?

Prvo glumačko iskustvo imao sam na Filmskoj akademiji kad nas je Krešo Golik tjerao ne samo da učimo režiju, već i da glumimo jedni pred drugima. Filmska režija je umjetnost koja povezuje mnoge druge umjetnosti, slikarstvo, fotografiju, književnost, glazbu. Sve to trebate razumjeti da biste bili kompletni. Moj prijatelj i veliki glumac, Mustafa Nadarević, u svakom mom filmu, a glumio je u tri filma, zna mi iz štosa reći na setu pred  pedeset ljudi iz ekipe: „Hajde sad ti meni to odglumi da ja vidim!". Naravno da to ne možete odbiti, čak i kao štos, jer znate da će Mustafa Nadarević  nakon vas  samo pokazati koliko će vas nadmašiti. Glumio sam davno, u jednoj kanadsko-francuskoj TV seriji, „U trci za bombom“, s Mikijem Manojlovićem. Bila je to uloga negativca. Često je lakše glumiti negativce ili sam ja to tada, kao jako mlad,  mislio. Sinkronizirali su me kanadski i francuski glumci, bilo je na kraju jako uvjerljivo. Radio sam to zbog novaca i zbog filmskog iskustva, a ne želje da postanem glumac. Čak se ne želim pojavljivati u svojim filmovima kao mnogi moji kolege. Bar za sada.

Kako se uopće postane redatelj koji će snimati filmove? Može li se od toga posla živjeti?

Želja da se bude redatelj, ili pjesnik, ili slikar, ima isti korijen. Želite stvarati neke svjetove. Stvoriti te svjetove, a kroz njih i neke ideje,  prenijeti ih svim ljudima, bez obzira odakle su ili gdje se nalaze. Ako taj poriv postoji u čovjeku, on će izaći van, čak i kad smo mi osobno ili sredina protiv njega. To nitko ne može zaustaviti. To je moja poruka mladim ljudima. Najvažnije je raditi što voliš. Moj posao često puta ne izgleda kao posao (isto kaže Hlapić Giti nakon famoznog nastupa na žici). Igrati se s nečim i biti sretan što ti daju da se igraš, nevjerojatan je osjećaj. O nekom novcu se tu ne može razmišljati. Tko bi želio platiti djeci da se igraju. Igra je sama sebi svrha i veselje. Naravno, život samostalnog umjetnika pun je obrata, i lijepih, ali i teških situacija.

Vaša supruga Maydi je producentica. Pojasnite nam što radi producent i je li ona bila producentica u „Hlapiću“?

Maydi, kao moja najbliža suradnica, često mi je  više od desne ruke. Njena pomoć je neprocjenjiva. Svaki brod ili avion ima kapetana, ali i kopilota, kao i svaki reli vozač. Imate nekog tko vam unaprijed kaže da ide zavoj, to je više nego dovoljno u životu ako želite odlično voziti.

Film je dobio i neke nagrade. Možete li nam reći nešto o tome?

„Šegrt Hlapić“ je jedan od  dva pobjednika na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.  Nagrađen je Velikim zlatnim vratima, nagradom publike. Meni je to svakako najvažnija nagrada. Bilo je prekrasno u punoj Areni dok je publika nekoliko puta prekidala film pljeskom.

Radnja romana zbiva se u Slavoniji. Jeste li i vi snimali film u Slavoniji?

Kako sam rođen u Novoj Gradiški, u srcu Slavonije, naravno da sam kod izbora teme, a i rada na filmu, bio maksimalno okrenut svom zavičaju. Snimali smo između ostalog u Osijeku i Baranji. Na to sam, zbog skupoće snimanja na terenu, veoma ponosan. Drago mi je da sam  ovjekovječio moju Slavoniju u filmu.

Je li „Šegrt Hlapić“ možda bio lektira i u vrijeme kad ste vi išli u školu, sjećate li  se najdraže lektire iz osnovne škole?

„Šegrt Hlapić“ je bio lektira u moje vrijeme, baš kao i sada. Kako sam živio u Novoj Gradiški, išao sam puno u kino koje je tada na sreću postojalo, a također sam i puno čitao, ne samo lektiru već i druge književne klasike, filozofsku literaturu i slično. Sa „Šegrtom Hlapićem“ sam obnovio vezu kad sam ga svojim kćerima čitao  prije spavanja. Mislim da je  bilo presudno kad sam kao odrastao ponovno pročitao taj dječji roman. Volim ponovno čitati dječje klasike iz svoje mladosti kao što su „Junaci Pavlove ulice“ Ferenca Molnara. Mislim da napraviti  dječji film ustvari san svakog redatelja.

Pripremate li neki novi film, možete li nam što o tome otkriti?

Tajna! Svaki novi film je tajna! Često  je i pravi naslov tajna, zato filmovi imaju radni naslov. Tajna je i glumačka podjela i mjesto snimanja, scenarij, pa i tema. Sve je tajna, bar kod Tarantina!

Bili ste učenik naše škole, a vaši roditelji bili su učitelji u našoj školi.  Možete li se prisjetiti nečeg zanimljivog iz vašeg školovanja i  ispričati nam?

Bilo je tu desetak pravih dogodovština, pa kad me pozovete da ponovno udahnem miris naše škole i posjetim kabinete u kojima još uvijek, kao u onom iz biologije, stoje isti preparati na kojima sam i ja učio, vjerojatno će mi mozak brže proraditi, pa ću  vam ih tada ispričati uživo.

Ema Hace