Zanimljivu radionicu na temu kako se nositi sa strahom realizirali su učenici 3. a i 3.b  razreda sa pedagoginjom škole.

Za početak su  trebali napisati na papiriće čega se sve boje. Bilo je zanimljivih odgovora, a najčešći su bili: mraka,samoće, zmija, pauka, potresa, likova iz filmova, grmljavine, smrdljivog martina, divljih životinja, loše ocjene.

Navedeni strahovi upravo su oni koji se javljaju kod djece u ovoj razvojnoj dobi. Rečeno im je da je u redu priznati da se bojimo. Zadatak za učenike bio je  definirati  osjećaj ili emociju koji se javlja kada se bojiš, a to je strah.

Slijedilo je prisjećanje događaja kada su se bojali. Trebali su ga opisati. Bilo je različitih zanimljivih priča od  neobičnog pucketanja u krovu , zvukova koje samo oni čuju, nevidljivih bića ispod kreveta koji ih gledaju cijelu noć, imaginarnih likova kojih se boje kada ugase svjetlo do stvarnih osoba  bića ili pojava kojih se boje.

Slušajući priče svojih prijatelja ostali učenici su trebali osmisliti kako im mogu pomoći . Savjeti  su bili: utješiti,reći: nemoj se bojati,  upali svjetlo, provjeri prije spavanja ima li koga ispod kreveta, pričaj o tome s roditeljima, nemoj gledati strašne filmove ili videa, govori sam sebi tiho ja se ne bojim više jer sam naučio da mi ne može ništa biti .

Naučili su da im  kod straha od potresa pomaže saznanje da se znaju pravilno ponašati u slučaju potresa ( sakriti se ispod klupe, a kada završi polako izaći iz zgrade) . Znači, znanje o nekim pojavama, bićima i ljudima pomaže nam u boljem razumijevanju razloga našeg straha.

Učenici su naučili još neke tehnike osnaživanja kao što su:

Za kraj su nacrtali kako izgleda njihov strah, te je napravljena razredna izložba straha. Učenici su rekli da im je bilo  zanimljivo i poučno. Školski sat bio im je prekratak.

Helena Kudra, pedagoginja