Od predsjednice Povjerenstva saznali smo da je na natječaj pristiglo tridesetak radova iz gotovo cijele Hrvatske i da su tri najbolja rada nagrađena te još dva pohvaljena. Prvu nagradu na natječaju osvojila je Tena Panić iz OŠ „Vladimir Nazor“ Đakovo. Drugo mjesto pripalo je Vanessi Srši iz OŠ Gornji Mihaljevec, Macinec (Međimurje), a 3. mjesto osvojila je Lucija Andrijević iz OŠ „Ivana Brlić-Mažuranić“ Slavonski Brod. Pohvaljeni su radovi učenice Franke Kolar iz OŠ „Đuro Ester“ Koprivnica i učenice Matije Radošić iz OŠ Ljudevita  Gaja iz Nove Gradiške.

Za sve nas ovo je bilo ugodno iznenađenje i veliko priznanje za našu Matiju, vrijednu, odličnu i požrtvovnu učenicu četvrtog razreda.

Iskrene čestitke Matiji, neka nastavi pisati i rasti u pisanju. Čestitke i mentorici Sanji Kovarbašić Ferković.

Donosimo rad u cjelosti.

                                                             S Ivanom u šumi

Petak je, kraj tjedna. Odlučila sam otići u kino i pogledati odličan film. Nisam imala društvo pa sam otišla sama. Neobično, pred kinom nije bilo nikoga. Ušla sam u dvoranu i sjela.

Film je započeo, i gle…iz platna počeše iskakati Domaći. Istovremeno me nježan ženski glas dozivao k sebi. Strah je pobijedila znatiželja. Korak naprijed, korak natrag, približila sam se platnu. Netko me povukao za ruku i sve se zamračilo. Našla sam se u maloj, drvenoj kućici u kojoj je mirisalo po cimetnim kolačićima i bilo je toplo. Sitna, nježna starica, sva nasmijana i raščupana, s velikim šeširom na glavi, pjevušila je i mijesila moje najdraže kolačiće. Kao da je znala da dolazim! Ponudila me čajem i rekla da sjednem za stol. Sjela sam, a okruživale su me police s knjigama. Neke su bile deblje, neke tanje, neke su se vrpoljile, neke su pričale, neke su se gurkale, a neke, bome, i vikale. Bilo je zadivljujuće. Šutjela sam i čekala.

Gospođa je napokon progovorila: “Draga Matija, činiš mi se zanimljivom, a svaka priča koju si napisala, podsjeća me na moje djetinjstvo. Sigurno si me prepoznala.“  Blijedo sam je gledala i u sebi mislila kako me ta starica poznaje, a ja nemam pojma tko je ona.

„To sam ja, Ivana…Ivana Brlić Mažuranić. Znaš li sad?“ Gledala sam je u čudu, mnogo  se promijenila, ali oči su mi bile poznate, nasmijane.

Iznenada, našle smo se duboko u mračnoj, tamnoj šumi, punoj golemih paukova i opasnih stvorenja. Ivana je rekla da je ova šuma sigurno začarana kao i Striborova. Krenule smo polako dalje, a pred nama se iznenada pojavi stari Stribor. Pojadao nam se mudri starac  da je zla guja djevojka prosula svu svoju zlobu ovom šumom pa njenim životinjama treba pomoć. Stribor nas je upoznao s Kestenjakom, okruglastim, spljoštenim kestenom u crvenosmeđem kožnom kaputiću i s bodljikavim šeširićem. Rekao je da Kestenjak ima u sebi moćan prah koji guja djevojka mora dodirnuti da bi nestala. Pomislile smo kako će nam taj mali debeljko teško pomoći. Ali trebalo je sve pokušati.

Trebalo je smisliti način kako spojiti guju i Kestenjaka. Kestenjak je predložio da ga upakiramo zajedno s petardom  kao poklon guji djevojci, pa kad ona otvori poklon, sve će eksplodirati, a nju će zasuti čarobni prah. Bio se spreman žrtvovati za spas šume.

Dosjetila sam se da ću sjesti na kamen i držati poklon u rukama. Guju djevojku sigurno će zanimati poklon, pa ćemo je se tako i riješiti. Sjedila sam na jednom pa na drugom kamenu, ali guje nema. Počeo je puhati hladan i jak vjetar pa sam odlučila poklon zakopati u jednu rupu blizu kamena, a sutra nastaviti sa svojom stražom. Čim sam krenula prema izlazu iz šume, grunula je jaka eksplozija. Legla sam na zemlju s vjevericama i zečevima. Guja djevojka očito je došla do poklona i otvorila ga.

Kad se prašina od eksplozije razišla, šuma se ponovo zelenjela, ptice su pjevale, žabe kreketale, vjeverice skakale, trava mirisala. Sunce je šumi vratilo toplinu, a djevojka guja pretvorila se u kamenčić.

Netko me držao za rame i treskao. Čula sam nešto kao film je završio, neka se probudim. Izašla sam iz kina i pomislila kako je Ivana itekako živa, samo treba probuditi svoju maštu i zaviriti u njene bajke.